KLESAREV SAN
I.put objavljeno u časopisu ARHITEKTURA
br.125 - maj 2008
P R O L O G
Negde na početku vremena dok su još uvek postojali posebni Bogovi neba i
zemlje, mora i
kopna, biljaka i
životinja, rešio je Stvoritelj – da konačno na Zemlji
stvori savršeno živo
biće
koje
će trajati bar 200 godina.
Ali kao svaki Stvaralac – bio je
sumnjičav kada je u pitanju
SAVRŠENOST
budućeg dela – jer je nameravao
da
ga stvori od nesavršenog materijala – sa nesavršenim upravljačkim sklopom
i naravno podložnog svim mogućim slabostima - bića koje
ume
da misli. Osnovna ideja mu je
bila da ga potstakne da se SAMOUSAVRŠAVA !!! Odmah je dakle odlučio
da će najveća većina ljudi biti prosečnog duha –
ali nije doveo u
sumnju mogućnost da pojedini budu i nadprosečni.
Da bi sve to realizovao bilo mu je jasno da mora
postojati UZOR takvog “savršenog čoveka” – ali
koji ne sme biti
pristupačan svima. Zato je rešio
da
upita Braću Bogove različitih svetova - gde bi oni SAKRILI
- takav “model” ?
Bog mora odmah velikodušno ponudi kako će on u
svojim morskim dubinama ”savršenog čoveka” sakriti u ”plavu pećinu”
tako da ga nikada, niko neće pronaći,
dok je sveta i veka ... ”Bojim se da si me malo podcenio dragi
Brate ”– reče mu
Stvoritelj -”čovek koga ja mislim da stvorim, plivaće skoro kao riba,
a ako bude dovoljno uporan i
nauči da dovoljno dugo zadrži dah
– sigurno će pronaći
Tvoju ”plavu
pećinu” pre ili kasnije.
Bojim se naime da bi
takvih ljudi koji
bi uspeli da pronađu UZOR ”savršenog čoveka” bilo mnogo više
nego što Ti
misliš - i mnogo više nego što bih ja želeo da ih
bude
! ”
Bog neba predloži, smirenijim tonom, da MODEL ”savršenog čoveka” sakriju tu negde na Nebu
– među sobom i među oblacima – jer
se nijedan čovek neće usuditi da ga traži na nebesima, I to - među Bogovima.
Tvorac zažmirka rezignirano pa reče : ”Negde se nismo razumeli Brate moj.
Miševe,
crve, guštere i
zmije i
sve drugo što gmiže po zemlji sam već stvorio.
Čovek koga ću
ja
stvoriti na Zemlji, će najpre hodati USPRAVNO,
a zatim će vrlo brzo početi da lepi
ptičja krila pčelinjim voskom,
da
bi pokušao da leti - bar poput
ptica i pčela. Konačno će sagraditi gvozdene ptice,
kojima će tako zujati među ovim našim
oblacima,
da
će, veruj mi i nama ovde biti
tesno.
Sve u svemu Braćo moja, moram sa
žaljenjem da zaključim
da
je svako od Vas preterano
zaokupljen svojim svetovima,
da
bi mi dao koristan savet. Ja Vam se ipak zahvaljujem na trudu, jer
ste
me učvrstili
u uverenju da postoji
samo jedno mesto gde čovek neće tražiti UZOR
“savršenog čoveka”–
a to je u
NJEMU SAMOME ! ”
Kada je ostao sam,
nad svojom projektantskom tablom,
Bog
je znao da mu je sada jedino neophodan KLJUČ ! Za sve ljude koji
to zaslužuju, koji
to dovoljno žele, a učeni su da
traže i naučili da pronalaze rešenja – jednom rečju koji će se posvetiti ZADATKU koji
će
im On postaviti – biće potreban KLJUČ
kojim
će moći da ”odključaju” tajnu
UZORA savršenog čoveka - kada do nje budu uspeli
da se probiju.
Na stolu je već imao sve pripremljene ALATE kojima će čovek GRADITI
svoj SVET (civilizaciju).
Bili
su tu
i Vavilonska kula i
gradovi Ur i Uruk. Prebirao je između
nacrta Likurgovog programa Egaliteta (ukidanja ropstva u
Sparti) i Solomonovog hrama,
Sokratovih peripatetičarskih kurseva
šetača kroz šumu koji
vode filozofske rasprave,
i scenarija DRŽAVE spremljenog za Aristokla, programa Aristotelove Akademije i
tako redom
dok nije došao do Grada Sunca (Civitas Solis) namenjenog Tomasu Kampanelli,
ali u svemu tome nije bilo onog posebnog ključa - za
otključavanje ”samoga sebe”.
Iznenada iz gomile nacrta uoči kako izviruje Program
ŠKOLE BROJEVA koju će Pitagora
osnovati tek u svojoj punoj zrelosti – pošto je prve 54 godine svoga života proveo putujući i učeći u Egiptu, Persiji i drugim velikim centrima tadašnje nauke. Na jednoj od strana Programa
VELIKOG BROJA
ugleda Pitagorin magični kvadrat pa reče
:
4 9 2
3 5 7
8 1 6
”To će biti sasvim dovoljno da bude KLJUČ - čoveku koji
već zna da sam u
njega usadio seme
njegovog NOVOG početka – odnosno njegovog
zemaljskog PRODUŽETKA – ako bude sposoban
da
razume i ako bude na putu samousavršavanja – ovaj
KLJUČ
će
biti dovoljan! Kada ga
odgonetne znaće kako da izpolira ono
najbolje u
sebi i kako da to stavi u službu najviših CILJEVA svoje zemaljske
Zajednice ljudi – kako će ih poučiti Platonova :”DRŽAVA”
”NEMOGUĆI” ŠEGRT
Mnogo vekova kasnije
(što je TREN za Bogove) - na Zemlji se odigrao jedan neobičan događaj koji je,
bio u neposrednoj vezi sa upravo ispričanim razgovorom
Bogova među oblacima. Negde u XV veku, počela je u
Evropi gradnja jedne svete građevine na jednom
brdu koje je dominiralo okolinom,
po nalogu jednog vlastelina i po projektu Protomajstora,
sa nekoliko
desetina majstora nadzornika,
nekoliko stotina pomoćnika, koji
su ugrađivali kubične kamenove
koje je na dnu brda, u kamenolomu, preko hiljadu šegrta nadničara klesalo, i izvlačilo gore na vrh
brda radi ugradnje. Gradnja je tekla besprekorno harmonično,
čak
i u jedinstvenom TEMPU, jer
su nadzornici
davali RITAM svojim udarcima čekića – slično predvodniku
galiota koji
je davao ritam udarcima dva malja
o trupac na pramcu
galije,
da bi galioti, 15 pari vesala potezali
u istom trenutku i tako postizali najveću brzinu - dok nije bilo VETRA !
To je medjutim bilo tek na pola
snage – jer galija NAJVEĆU
brzinu
postiže tek sa vešto uhvaćenim vetrom da ”napuni” JEDRA
I tako su oni
radili od svitanja do sumraka. Norma im
je
bila jedan kubični
kamen dnevno po
čoveku
– potpuno oblikovan i ugrađen.
A onda jednoga dana, sve se odjednom promenilo. Jedan od šegrta, kao
da je dobio ”vetar
u leđa” – počeo je da radi
DVOSTRUKO BRŽE i od tog dana da završava po
dva kubična kamena dnevno, kao da se u njemu
”otkačio neki
feder” koji ga je gonio duplo većom brzinom
! Počeo je da radi od
podneva do ponoći i uspevao
do
sutona da odvuče na brdo po dva kamena,
a večeri je provodio šetajući pored reke i razmenjujući iskustva sa drugim zanatlijama.
Svi su se pitali šta se
desilo? Kao i
u svakoj zajednici, svako je imao svoj odnos prema novonastaloj situaciji.
Neki
su nastavili neumorno da ”zabušavaju”
kao
da se ništa nije desilo i predavali su
svaki
drugi dan po jedan kamen, za po jednu dnevnicu. Najveći broj nadničara je i dalje mirno odrađivao svoju dnevnicu samo jednim kamenom. Treći su počeli krišom
da ogovaraju
”nemogućeg” šegrta, govoreći kako je poludeo. Ostali
su mu tiho zavideli.
Neki su pokušavali
da se takmiče sa njim.
Retki su ga stizali na
dan, dva - ali ne duže.
Kada je vlastelin čuo da postoji
nadničar koji može da uradi DVA kamena dnevno, tražio je od
nadzornika da dupliraju dnevnicu
svakom
ko uradi po dva kamena. Već sledećeg dana ”nemogući”
šegrt je uradio TRI kamena
od podneva do ponoći. Nadzornici su se tek tad našli na ”mukama”. Neke šegrte su morali da teraju na posao, druge da nagrađuju za drugi
kamen,
u svakom slučaju mogli su da zaborave na harmoniju
”mirnog posla” nadzora gradnje.
Na kraju im
nije preostalo ništa drugo nego da zahtevaju od
Protomajstora, da zamoli Gospodara da pozove na razgovor ”nemogućeg” šegrta i zatraži
od
njega da objasni - o čemu se tu
radi
? Vlastelin je pozvao na razgovor ”nemogućeg” šegrta i to u vreme kada su u
tabernaklu bili i Protomajstor i nekoliko majstora i čak desetak
pomoćnika.
Pitao ga je zašto (šta god da se desi) - on
UVEK radi VIŠE od ostalih ?
Ovaj odgovori : ”Gospodaru – moram da
Te zamolim
da ostanemo sami sa Protomajstorom –
da ostanemo sami sa Protomajstorom –
onda ćeš dobiti odgovor na Tvoje
pitanje.”
Protomajstor je samo klimnuo glavom.
Protomajstor je samo klimnuo glavom.
Kada su u
baraci ostala
samo njih trojica, ”nemogući” šegrt
progovori :
”Dakle Gospodaru, dok smo još radili
od
svitanja do sutona,
ja
sam jednog dana uradio svoj
kamen već do podneva i
doneo ga gore na gradilište.
Tačno u podne, peklo je Sunce, nigde nije bilo ”žive duše” i ja nisam
odoleo iskušenju da zakoračim na mermerni
pod našeg Zdanja.
Kad tamo na sred poda pritisnut sa četiri mala kamena u uglovima da se ne bi zamotavao, nalazio se
pergament na kome su bili svi crteži našeg Hrama, i to iz svih uglova i sa svim ukrasima kakve nisam mogao ni
da
sanjam. Najpre sam se strašno prepao, jer
mi je bilo jasno da se nalazim tamo gde ne bih smeo da budem
! Ipak nisam
odoleo. Sav pretrnuo, prišao sam bliže pergamentu
i ugledao veličanstvenu Građevinu, toliko lepu da sam izgubio tlo pod
nogama i samo tupo seo na mermerni
pod,
kao da me je grom
pogodio.
U grudima mi
je treperila neobuzdana prepelica oduševljenja LEPOTOM !!!
Ne znam
šta
se tačno toga trenutka dogodilo,
ali meni je odmah
bilo jasno
- da mi više neće biti važno ni kada jedem, ni koliko spavam,
da ću samo raditi do iznemoglosti
- da mi više neće biti važno ni kada jedem, ni koliko spavam,
da ću samo raditi do iznemoglosti
– sve dok NAŠ HRAM
- ne bude ZAVRŠEN !!!
Niko me dakle nije video i
ja
nikome ništa nisam
rekao, ali je moglo vrlo lako da se desi da
ni ja NE VIDIM crtež na podu, jer
je boja pergamenta bila skoro ista kao žućkasta boja
mermernog poda hrama. Pergament mi je ”pokazala” (da tako kažem) ČUDESNA STRELA SVETLA
sa Juga. Naime, kao što znate, u našem Hramu
je od
svih zidova tek podignut južni, jer
je u njega
morao da bude ugrađen vitraž koji
je
prvi stigao na gradilište. Podignut
je dakle zid u koji
je
ugrađena trifora (trostruki
prozor) u čijem
srednjem polju je postavljeno svo staklo u ”crtež” od olovnih traka koje dele parčiće stakla, osim onih
5 komada na samom
vrhu luka srednjeg prozora, koji čine PENTAGRAM.
U trenutku
kada
sam ušao, tačno u podne, kao nožem odsečen oštar zrak Svetla suknuo je kroz ovih 5 otvora i
pao
na pergament
i tako mi omogućio da uopšte primetim talasasti papir koji je
odstojao od savršeno poliranog mermernog
poda.
Tek
kada sam prišao crtežu, video sam da svetlosni zrak tačno gađa kvadrat sa
devet brojeva, koji je stajao na
ivici pergamenta :
4 9 2
3 5 7
8 1 6
Protomajstor
uznemiren, prošeta po
radionici – dobro razmisli
pa
tiho reče :
”Poštovani Gospodaru, ovog šegrta sam
ja
lično upisao kada smo počeli radove,
jer ga poznajem već desetak godina sa raznih gradilišta, koja je morao da menja
jureći veću nadnicu,
da
bi prehranio porodicu, inače bi on odavno postao ne samo pomoćnik, nego možda i gotov Majstor
našeg zanata. Jedino što u ovom trenutku mogu da predložim,
svestan
ISTINE da je na ovom
svetu vrlo malo tako čestitih ljudi kao što je on, to je da se ovde pred Tobom i predamnom
ZAKUNE da ovo što smo sada čuli – nikada i
nikome ko ne pripada našem Esnafu neće
ponoviti. Šegrt
spremno uzviknu : “Kunem se!” U njegovom slučaju to je dovoljna garancija
ugrožene tajnost - zaključi Protomajstor, a zatim dodade :
Što se Tebe Gospodaru tiče - očekujem
da
prepoznaš bar nekoliko stvari :
Najpre da je ovaj čestiti čovek bio najvredniji i proizveo do sada na ovom gradilištu najviše od
svih radnika ! Zatim da je iskazao
vanrednu lojalnost,
smernost i iskrenost time što je znao
da je učinio prekršaj, a ni jednog trenutka nije pokušao da nam to sakrije.
I konačno da je
iskazao MUDROST dostojnu
zrelosti Majstora, kada je tražio da se isprazni
baraka,
jer
nije bio siguran KO
SVE SME da
čuje
ono
što će tada
reći
!
U
tom
smislu očekujem da
ga
nagradiš kako dolikuje i da meni dozvoliš da mu otkrijem Tajne koje će mu omogućiti da
sve svoje talente - stavi
još
više u funkciju ubrzanja naše gradnje i povećanja njene trajnosti
! ”
Vlastelin se zamisli, pogleda jednog, pogleda drugog, pa polako reče:
”Ti ćeš Protomajstore ovom čestitom čoveku i najvrednijem učeniku
toliko povećati nadnicu, da više nikada neće imati potrebe
- da ode iz naše Gilde, tražeći bolju platu !
toliko povećati nadnicu, da više nikada neće imati potrebe
- da ode iz naše Gilde, tražeći bolju platu !
A Ti ćeš vredni Majstore, već od sutra prestati da klešeš, jer je to
za Tebe postalo gubljenje vremena.
Tvoj jedini
posao će biti da obilaziš gradilište kao
pomoćnik
nadzornika i
koristiš svaku priliku da grupama radnika,
kada je planirano vreme njihovog obeda ili odmora, pričaš svoju zanosnu priču o tome kako si usnio NEOBIČAN SAN. Prepričavajući svoj san
opisačeš do najsitnijih detalja
crteže Hrama koje si
video, naravno svakoj grupi radnika na
njihovom
nivou razumevanja stvari. Da bi oni otvorili svoj um za Tvoj san, pokušaćeš od svakog od njih da ”napraviš” DRUGA, koji je spreman
da sa Tobom podeli Tvoj san. Toj veštini
stvaranja prijatelja koja se zove : ”četiri
spoprazuma” * mene je naučio moj pobratim Don Miguel
RUIZ
- iz jedne daleke zemlje :
1. – Neka Ti iz usta idu samo BISERI! Ako pričaš
o čoveku sa deset
osobina od kojih je devet loših a
jedna dobra – ili pričaj o toj jednoj – ili ćuti !
jedna dobra – ili pričaj o toj jednoj – ili ćuti !
2. – Nikada ništa ne primaj LIČNO! Ljudi
uvek
pričaju o sebi, retko o Tebi.
3. – Ne pravi
PRETPOSTAVKE !
Pitaj čoveka šta je hteo da kaže ili uradi ...
4. – Sve što samo od
Tebe zavisi – uradi uvek NAJBOLJE što možeš !
”
E P I L O
G
I
zaista novi Majstor je napravio
čudo!
Za samo nedelju dana je vratio PESMU na gradilište!
Svaki šegrt je klesao po DVA
KAMENA dnevno !
Za par nedelja su svi
uz pesmu obavljali svoje dužnosti :
Šegrti
pevajući svoju pesmu, Kalfe svoj menuet, a Majstori svoju himnu!
–
izniklo je stvarno u neverovatno kratkom
vremenu kao začarani MODEL
Gospod Bog
- na početku Sveta !!!
* - Don Miguel Ruiz : ”ČETIRI SPORAZUMA”– Mono & Manana – MOĆ KNJIGE – 2004 - Beograd
ilustracije : "KAPELA U ROSLINU - KRIJE TAJNU"- Škotska (1456) - SREMSKE VESTI - 13.01.2016