3. 10. 2018.

BATA JE KRIV ZA SVE !


10. godina NVO AUA (i. epizoda vremeplova)
BATA JE KRIV ZA ALIJANSU

Kako sam obećao u sledećih desetak dana, pokušaću u nekoliko „epizoda“ da vas podsetim „porođajnih ushićenja“ – nastajanja ALIJANSE ! ( Čuj – ushićenja !?!)
Dakle, BATA JE KRIV ZA SVE !
            Naime, kada sam navršio 20 godina „staža“ u ULUPUDSU (2003) bilo je prikladno napraviti dotadašnju retrospektivu moga rada, mada sam ja tada (kao i sada) imao samo tri izgrađene kuće, desetak enterijera („od ključa do klujča“) i najrazličitijih istraživačkih napora (ispostaviće se „domašaja“ – kao patenti i pronalasci) ali ništa „elaborirano“ u nekakvoj formi – za prezentaciju (za izložbu – ni toliko) !
            Jedini čovek, sa kojim sam se jako rado družio, od 2000. godine kada mi je napisao čak tri sjajne recenzije – za moju prvu knjigu, bio je čovek koji je jedini dobio popis svega što sam do tada uradio (skice i crteže) u rasutim paketima fotki postojeće – izvedeno. Ukratko, ja sam zamolio dragog prijatelja, kolegu i učitelja, arhitektu Živojina Kara – Pešića – da mi napiše recenziju za tu (recimo) buduću izložbu – u vreme kada sam ja svesrdno „bistrio“ iskonska VRELA znanja – Egipat, Persiju, Indiju, Grčku („stazom Pitagore“ – koji je prvu gimnaziju osnovao u svojoj 54.godini - prilog) Dakle – u stvari „ništa arhitekture“ !!! Batu nisam izabrao za recenziju, jer su one o knjizi bile („sjajne“) u smislu pohvale, predstavljanja (jedna za plakat na Sajmu knjiga – druga za Preezentaciju knjige u Biblioteci grada i treća naknadno – kao rezime).
            Naime, ovim recenzijama - je (kao i uvek kod Bate) knjiga „KAKO NAJLAKŠE UPROPASTITI SOPSTVENU KUĆU“ – bila samo povod da napravi bravuroznu analizu – tada „grešno začete“ građevinske mafije – koja danas čitavoj Državi pije krv na slamku !!! Dakle Bata je bio saglasan sa autorom knjige – da su „nadri graditelji“ – ŠTETOČINE  - ali avaj, tu se radilo o „suicidalnoj štetočini“ – investitoru koji gradi svoj sopstveni dom – pa ako ga i uništi – njegov je !!!
            Neočekivano - nam je na pomenutoj prezentaciji – izbio vazduh, naš zajednički prijatelj Dr.Ratko Božović, takođe recenzent, koji je izjavio da su „...naši hrabri kućevlasnici – heroji, koji ulažu u nekretninu pare (koje više ne mogu da vrate u džep) – čineći pritom od sebe nove – poreske obveznike !!! Mi smo bili „paf“ – jer se i taj rakurs posmatranja novog fenomena (za koji je Bata našao podatak, da je tada predstavljao čak ¾ naše ukupne gradnje) sasvim mogao braniti ! Tako je nas vrle stegonoše „uzansi o gradnji“ – Dr. „slobodnog vremena“ i prijatelj Ratko Božović – „bacio u debelo razmišljanje“. Kako rekoh fenomen je bio NOV i taj samovoljni graditelj svoje kuće – „koji sve zna bez arhitekte“ – proizvodio je štetu samo sebi. Do danas ćemo se baviti „ljuljanjem (tada začetog) novog - korupcionaškog Frankenštajna“ !!!

Međutim, kada sam Batu zamolio za recenziju za Izložbu (20.god.rada MR) imao sam jedan veliki lični teret na plećima. Moj dragi otac, koji se preselio 2011, tada je bio vrlo opterećen jednim svojim iskustvom – danas bismo rekli „multitaskinga“. Kao novinar BORBE (za 40. godina) ostavio je preko 1.700 objavljenih rubrika – a privatno kod kuće je za sobom ostavio 740 vrhunskih akvarela, prema kojima uopšte nije imao odnos kao prema delu (ne daj Bože – robi) več kao prema „čedu“ i ni od jednog nije mogao da se rastane. Međutim, glavna opsesija mu je bila : „Sine, ako si izabrao arhitekturu – drži se projektovanja ! Nemoj nikad da ideš „po dva koloseka“ ! Ja sam celog života imao osećaj – da ni u jednom - nisam dao ono najbolje od sebe !?!“

Dakle, ništa od ove moje privatne priče – Bata nije znao kada sam mu za recenziju za izložbu – doneo veliku kutiju raskupusanog materijala (za koju sam mu i danas zahvalan što je odvojio toliko vremena) – ali „kvaka 22“ je bila u tome – što sam ja kao „nepodobni naslednik“ – doneo istraživanja – po 20 koloseka !!! Dakle, Bata mi je napisao (cela u prilogu) divnu recenziju : MAŠTAR – PLEMENITI SVAŠTAR u kojoj je između ostalog i nešto za šta najveći mudrac u istoriji arhitekture ovih prostora – Bata Kara - Pešić - zna da se nikako ne sme pogaziti. On me je zavetovao da osnujem
ALIJANSU UNIKATNE ARHITEKTURE !
Znajući da je u našem Esnafu oglušiti se o zavet – jednako „prekršiti zakletvu“ :

„…Nezavršenost i nesavršenost sveta ustvari je Bogom darovana prilika čoveku da se sopstvenim doprinosom usadi u Božje delo. Ko se, kao Marin, o ovu poruku ne oglušuje, taj ni želje ni vremena za rušenje nema. Drugost je opojni zov morskih sirena, pa je sasvim prirodno da jedan marinero bude zatočenik geomansije, Kilijanove aure, energijskih strujanja i svega nevidljivog, neopipljivog, nedokučivog. A zar differentia specifica, jedinstvena osobenost homo symbolicus-a nije zaokupljenost nevidljivim, sposobnost da ga zamisli i čak drugima prenese? Jer Marin ne zaboravlja obećanje dato sebi da će nekolicinu sebi sličnih kad-tad nagovoriti da se upuste u pustolovinu alternativnog obrazovanja  arhitektonskog   podmlatka…

Celu recenziju vidite na blogu : PRIZIV SAVESTI 1102 2011







Kad se neko zove morepolovac, nije se čuditi što mu je ime ušlo u naviku. Taj će, sasvim očekivano, doživotno osećati nemir i  žudnju da za života spusti sidro barem po jednom u svakoj luci sveta. Nemir, svojstven svakom ljudskom biću, zarana svesnom sopstvene životne oročenosti, Marinov soj ispoljava kroz žestoko nemirenje sa jednosmernom strelom životne neumitnosti, kroz odlučnost da se toj streli, kad joj već nije moguće promeniti smer, vrh rasplete u kićanku što razuđenije delte, da se pravolinijska putanja pretvori u krivudavi tok sa velikim okukama  i  brojnim pritokama, da  se  okolišenjem  otme što  više  od  ništavila.


Većina nas svoje zebnje suzbija ustaljivanjem, uspavljivanjem nagona za promenom: nema promena – nema neizvesnosti – nema zebnje. Ali, ni napretka! Da bismo ovu neporecivu istinu nekako sakrili od sebe, mi nepromenljivost proglašavamo za odraslost, a srčanost suočavanja sa izazovima osuđujemo kao nezrelost (postupak iz basne o lisici  i  kiselom grožđu). Zavist je, razume se, sklonija osudi nego divljenju. Ustvari, ne ostajati na istom znači teći iskustvo istovremeno sa nastojanjem da se u sebi očuva detinjski smisao za iskreno divljenje svemu prvom, svemu novom, da se ne prestane sa zadihanim otkrivanjem sveta. Za skitnju je potrebna srčanost, ona skitača čini gospodarom sebe. Tako je sa narodima, tako i sa onim pojedincima koje zluradnici krste svaštarima. Svi ljubomorni čuvari detinjske znatiželje jesu sanjari. Ako se i sanjari ubrajaju u svaštare, zluradi bi morali da smisle neki jetkiji karantinski naziv za tu čudačku sortu. Uostalom, svako ima pravo da se privoli reci, jezeru, moru, ili –  bari.


Prerano (i preterano) umirovljeni previđaju (ili prećutkuju) postojanje dveju sasvim različitih vrsta svaštara: onih kojima ništa ne ide od ruke, pa se uvek iznova oprobavaju, u očajničkoj nadi da će im negde nekad nešto « upaliti », i onih koji se u svemu dovoljno lako snalaze, pa im teško pada sužavanje množine na jedninu, a još teže lišavanje uživanja zvanog oprobavanje, tog izazivača čaršijskog oprobrijuma. Postoje i dve vrste neprilagođenosti – ona u kojoj je ličnost prisiljena (svojim olakim pristankom ili pod spoljnim pritiskom) na prilagođenje svetu i ona u kojoj ličnost nastoji da svet (barem u razmerama svog neposrednog okružja) pri(la)godi sebi. Ukoliko to nastojanje vodi oblagorođenju stvarnosti (a u njoj uvek ima sirovih mesta napretek), neprilagođena osoba nosi u sebi onaj osobiti remetilački činilac koji se naziva stvaralačkim. Proglašavanje takvog za svaštara dokaz je nerazumevanja različitih načina  tečenja naučnog (stručnog) i umetničkog iskustva: ovo drugo nije sistematično (podvrgnuto unapred postavljenim merilima razvrstavanja); nije pravolinijsko, nego koncentrično (iako se pritom može govoriti pre o nečemu nalik na izohipse nego o pravilnim krugovima). Traganje, razume se, ne znači uvek i nalaženje, kao što ni nađeno nije uvek ono željeno, ali se upravo u takvim (ne)prilikama iskušava tragalaška  strast  i  postojanost  tragačeve  ličnosti.

Arhitektonska struka je od onih koje svojim obuhvatom nude zavodljiv raspon. Ko je toj struci iskreno predan, biće uvek suočen sa problemskim izazovom neviđenih razmera – od okapnice na strehi, preko konstruktivnog sklopa zgrade, do bavljenja gradskim tkivom, najsloženijom boravišnom tvorevinom. Mnogo pre bi se gradu nego njegovim oblikovaocima moglo prebaciti da je svaštar, ili, da se poslužimo istraženijim tuđim izrazom, da je kolaž. Ali prebacivanju tu nema mesta, kad se zna da je grad poprište svih ljudskih sloboda, među kojima je vrhunac sloboda izumevanja, pod okriljem umetnosti sporazumevanja različitih. Rešenje koje je na međunarodnom konkursu BUDUĆNOST NOVOG BEOGRADA (1986) ponudilo šest duhovnih srodnika  iz dva grada predstavlja ih kao pouzdane poznavaoce urbane morfologije i uspešne kompozitore predočene zamisli. Dve godine posle ovog međunarodnog ogledanja usledila je i formalna potvrda tih jasnih stavova – zvanje magistra iz oblasti urbanizma Marinu Rajkoviću.


Kad se neko sa moreplovačkim imenom bavi smišljanjem ljudskih staništa, on se, takav, trudi da kulučenje zvano životni poziv preobrati  u  izazovno zanimanje (struka je, nažalost, uvek jednostruka), da zgradu ne smatra obamrlom, zauvek, nekretninom. Zaokupljen brigom da istorijska vrednost ne zastari, zalagaće se – umesto  plahovitog proglašenja svega prethodnog za nepoćudno, umesto nemilosrdnog rušenja – za preobličavanje i osavremenjavanje, bez narušavanja već potvrđenih i prihvaćenih vrednosti. Da se, uime poštovanja predajnog duha, ne prekida tanano povesmo, da se nastavlja, da se nadovezuje, da se povesni sveznadar skromno, red po red i god po god, dopisuje. Sluh za one prave, neupitne, vrednosti i ona u ovdašnjim krajevima tako retka sposobnost razlučivanja bitnog od sporednog, krasi, neosporno, Marinov pristup mnogoznačnoj gradskoj sredini. Kad svaštarem prozovu onoga koji ne pustoši, prišivak im je čista omaška.


Sve što se ostvaruje opredmećivanjem zahteva inženjerski prikaz zamišljenog. Takva je neumoljivost te vrste ostvarenja u koja spada neimarska struka. I u njoj postoje stroge sprave poput šine, lenjira, šestara, uglomera ...(kao i ona, zvana računar, u kojoj su se sve dosadašnje odskora stekle).  Sve te sprave s jedne i slobodoručni prikazi sa druge strane. Nesmotreno je odreći se jedne zbog druge, ali to upozorenje često i olako zanemarujemo. Kod Marina bavljenje jednom uvećava čežnju za drugom –  prelaz je, zapravo, razdragani povratak. Mnogo značajnije od pukog oduška i opuštanja, slobodoručno predstavljanje dokazuje da oko i ruka, udruženi, uvek pružaju neuporedivo više nego što može da se ostvari, da je mašta šira i od zemljinog šara. Svedok Marinovog podjednakog staranja o oba tasa tih osetljivih terazija je i čest motiv  njegovih crteža, pastela i akvarela – KAMEN I ČAMCI: na jednoj strani pra-oslonac i pra-gradivo (kamen), a na drugoj ljuskasto plovilo (čamac). Tu uvek prisutnu preku potrebu da se nekretnina ublaži nečim što sa njene ukletosti odvraća pažnju, što uliva nadu, naveštava promenu, pronaći će svako ko se uporedno pozabavi Marinovim delima.


Sve što za Marinom ostaje ostvareno protkano je dvojnošću stalnosti i promenljivosti, nekretnine i pokretljivog, strukture i ispune (rečju – nužnosti  i  slobode). Obučavan kako da kuću postavi na pouzdan temelj, on istovremeno patentira predlog zvanično registrovan kao mobilna urbana struktura (nadnaslov) INDIVIDUALNO REKREATIVNO GRADSKO VOZILO (naslov). Taj inspirativni hibrid nosi osobine i ispoljava uverenja svoga tvorca: on je gradski, ali i osobenost u gradskoj slici, prepoznatljiva prvenstveno po jedinstvenom obliku; on je čist u najdoslovnijem smislu (od jasnoće načela na kojima počiva do nezagađivanja okoline); on je naglašeno ličan i istovremeno otvoren za opštenje (korisnik mu se ne skriva iza zatamnjenih stakala); on je delatno-razonodan (pokretan korisnikovom snagom). I više od svega toga – on je igračka. Najzad, samo njegovo ime HOMOBIL budi nedoumicu da li je u toj složenici čovek (homo), ili dom (home), ili hodometarsko beleženje rastojanja, ili nešto četvrto, ili sve to zajedno. Ništa manje nije rečit primer konceptualne izložbe ARHITEKTURA VODE, gde je paradoks, kao zastava, istaknut u sam naslov. Svemu ovome valja dometnuti  i verni prikaz dubrovačke galije iz XVIII veka, makete koja zrači neutaženom čežnjom i čak ni neplivače ne ostavlja   ravnodušnim.


Uvreženo je mišljenje da arhitekt ono što smisli predaje ostvaritelju, u vidu radnog naloga, ili barem kao poštansku pošiljku bez povratnog recepisa. Ostajanje u najužem delokrugu struke jeste jednostavnije (i prividno lagodnije), ali iskustvo pritom ostaje jednostrano, nezaceljeno. Marinova nepokornost se i tu ispoljava kroz potrebu da se buduća kuća proveri preko modela (nastojanje koje ga, razume se, ne čini jedinstvenim), ali preko vlastoručno izvedenog modela (što već nije tako često), čija vernost budućem ostvarenju mora biti tolika da za taj umanjeni prikaz valja smisliti dovitljive postupke i precizne alate (a to zaista jeste retkost). Vernost prikaza šalje poruku da naručilac ne sme da se zaplete u nedoumice koje vrebaju smislioca, što je, pre svega drugog, čestit majstorski odnos. Taj poriv da se prožive sve faze nastajanja kuće, da se ide do kraja kako bi se sa toga puta vratilo značajnom preinačenju njegovog početka, nije pusto detinjasto jogunstvo. Ta je znatiželja nadasve svrsishodna: samo je iz tog sticanja vlastitog iskustva zarad ponovnog promišljanja oveštalih veština, iz tog dokazivanja (sebi pre svega) da je nezdravo uzimati sve zdravo za gotovo, mogao da nastane ogled KAKO NAJLAKŠE  UPROPASTITI  SOPSTVENU  KUĆU, vispreno upozorenje svima  onima  koji su spremni da se upuste  u  pustolovinu  samogradnje  krova  nad  glavom.


Bavljenje unutrašnjošću kuća i lagodnošću boravka u njima  pripisuje se osobama sklonijim lirskom intimizmu nego epskom patosu. Da bi enterijer postao blizak (što je prvo merilo njegove uspelosti), pristup pri njegovom oblikovanju mora da prati raspoloženjski smer od unutra prema spolja, da ne podlegne iskušenju lažne prestižnosti kojem čak i iskusni ponekad ne odole pri spoljnjem oblikovanju kuće. Marin se rado prihvata ove provere vlastite osećajnosti. I tu njegov način poimanja poverenog mu zadatka izmiče uobičajenom: naizmenično preuzima razne uloge, od koncepta, preko izvedbe, do gosta i ukućanina. To proživljavanje, tako različito od rutinerske površnosti, nerazdvojno od temperamenta, ostaje  njegovo  duboko  ukorenjeno  vjeruju.


Svaku osobu raspinjanu tragalačkom znatiželjom Bog daruje prodornim naprednjačkim porivom, nekom vrstom samo njoj svojstvenog unutarnjeg mono-dijaloškog ritma. Ta skrivena igrivost je neumorna, danonoćna. Ona je presudna za bavljenje svime što se da oblikovati, od vajanja do plesa. (Sent-Egziperi je pisao da čoveku koji ne ume da pleše nipošto ne treba poveravati poslove u diplomatiji). Stoga ne iznenađuje Marinova zanesenost tangom, ne bilo kojim, nego milonguerom, izvornom, «šetajućom» varijantom, tim nerazdvojnim spojem oblika i pokreta, čija istančanost seže do filozofije. Kako je taj ples,  u kojem  su san i plan na razdaljini jednog daha,. neiscrpna riznica osobnih doprinosa svetskom ispoljenju plemenitosti, naslov EVROPSKI  TANGO  HRAM, koji Marin dodeljuje starom dvorcu u Sremu, ne čini se preuveličanim, već pre kao odličje za  uzvišenu  svrhu  sastajališta  zaljubljenika  u  ples.

Čudnovato je da se neko okružuje protivurečnostima, da se sa njima nosi umesto da ih zaobilazi, da ih svakodnevno u sebi miri, da iz tek prevaziđenih hrli (čak srlja) neposredno u predstojeće. Mnogo je manje čudno što neko takve jahače talasa smatra čudacima. Ali ako se ne potresamo zbog činjenice da nišči duhom ne prave razliku između reči meštar (priznanja zavidnom iskustvu) i reči mešetar (inačice za smutljivce), ako tu neosporno postojeću čudnovatost prihvatimo kao iskren stav prema svetu, čini se logičnim što takve osobe pokazuju osobitu znatiželju prema graničnim područjima, privučene činjenicom da nas poznato – uprkos od pamtiveka taloženom iskustvu i neverovatnim otkrićima – nikada neće uveriti kako je obuhvatom prevazišlo nepoznato. Nezavršenost i nesavršenost sveta ustvari je Bogom darovana prilika čoveku da se sopstvenim doprinosom usadi u Božje delo. Ko se, kao Marin, o ovu poruku ne oglušuje, taj ni želje ni vremena za rušenje nema. Drugost je opojni zov morskih sirena, pa je sasvim prirodno da jedan marinero bude zatočenik geomansije, Kilijanove aure, energijskih strujanja i svega nevidljivog, neopipljivog, nedokučivog. A zar differentia specifica, jedinstvena osobenost homo symbolicus-a nije zaokupljenost nevidljivim, sposobnost da ga zamisli i čak drugima prenese? Jer Marin ne zaboravlja obećanje dato sebi da će nekolicinu sebi sličnih kad-tad nagovoriti da se upuste u pustolovinu alternativnog obrazovanja  arhitektonskog   podmlatka.


Ogledanje, samo ime mu kaže, predstavlja proveru sebe, a ne prkosnu poruku onima koje raduje da  proveravaju druge. Nije lasno usaglasiti tek prevaljenu polovinu kalendarskog veka sa skoro triput dužim spiskom pikarski raznovrsnih zamisli –  od prve nagrade za karikaturu do radiestezijskog seminara –    u koje je oduševljenički znao da se zaleti (i doskoči!) Marin Rajković. Zbirka oblasti (poređanih bez naročite brige o redosledu) koje je on svojom posetom zadužio, zaista je jedinstvena: izložbe, konkursi predavanja, eseji, tekstovi, knjige, programske studije, projekti (idejni i glavni) zgrada i enterijera, makete, patenti, scenografije, grafike, dizajn. Od nabrajanja bi se moglo umoriti, ali je Marin neumoran u rešenosti da stvar ne ostane na tome, da se spisak ne zaključuje. Za konačni vrednosni sud o tome opusu bila bi potrebna čitava stručno-umetnička porota. Pretskazanje na koja će sve životna zbivanja ovaj  pustolov duha i duše ubuduće da zatreperi  ne  bi  nikome  moglo doneti  zgoditak  na  kladionici.

Ž. Kara-Pešić - januar  2004 - Beograd                                   (akcenti  i  prelom  M.R.)








Нема коментара:

Постави коментар