10. godina NVO AUA (i. epizoda vremeplova)
BATA JE KRIV ZA ALIJANSU
Kako sam obećao u sledećih desetak dana, pokušaću u
nekoliko „epizoda“ da vas podsetim „porođajnih ushićenja“ – nastajanja ALIJANSE !
( Čuj – ushićenja !?!)
Dakle,
BATA JE KRIV ZA SVE !
Naime,
kada sam navršio 20 godina „staža“ u ULUPUDSU (2003) bilo je prikladno
napraviti dotadašnju retrospektivu moga rada, mada sam ja tada (kao i sada)
imao samo tri izgrađene kuće, desetak enterijera („od ključa do klujča“) i najrazličitijih
istraživačkih napora (ispostaviće se „domašaja“ – kao patenti i pronalasci) ali
ništa „elaborirano“ u nekakvoj formi – za prezentaciju (za izložbu – ni toliko)
!
Jedini
čovek, sa kojim sam se jako rado družio, od 2000. godine kada mi je napisao čak
tri sjajne recenzije – za moju prvu knjigu, bio je čovek koji je jedini dobio popis
svega što sam do tada uradio (skice i crteže) u rasutim paketima fotki postojeće
– izvedeno. Ukratko, ja sam zamolio dragog prijatelja, kolegu i učitelja,
arhitektu Živojina Kara – Pešića –
da mi napiše recenziju za tu (recimo) buduću izložbu – u vreme kada sam ja
svesrdno „bistrio“ iskonska VRELA znanja – Egipat, Persiju, Indiju, Grčku
(„stazom Pitagore“ – koji je prvu gimnaziju osnovao u svojoj 54.godini -
prilog) Dakle – u stvari „ništa arhitekture“ !!! Batu nisam izabrao za
recenziju, jer su one o knjizi bile („sjajne“) u smislu pohvale, predstavljanja
(jedna za plakat na Sajmu knjiga – druga za Preezentaciju knjige u Biblioteci
grada i treća naknadno – kao rezime).
Naime,
ovim recenzijama - je (kao i uvek kod Bate) knjiga „KAKO NAJLAKŠE UPROPASTITI
SOPSTVENU KUĆU“ – bila samo povod da napravi bravuroznu analizu
– tada „grešno začete“ građevinske mafije – koja danas čitavoj Državi
pije krv na slamku !!! Dakle Bata je bio saglasan sa autorom knjige – da su
„nadri graditelji“ – ŠTETOČINE - ali
avaj, tu se radilo o „suicidalnoj štetočini“ – investitoru koji gradi svoj
sopstveni dom – pa ako ga i uništi – njegov je !!!
Neočekivano
- nam je na pomenutoj prezentaciji – izbio vazduh, naš zajednički prijatelj
Dr.Ratko Božović, takođe recenzent, koji je izjavio da su „...naši hrabri kućevlasnici – heroji, koji
ulažu u nekretninu pare (koje više ne mogu da vrate u džep) – čineći pritom od
sebe nove – poreske obveznike !!! Mi
smo bili „paf“ – jer se i taj rakurs posmatranja novog fenomena (za koji je
Bata našao podatak, da je tada predstavljao čak ¾ naše ukupne gradnje) sasvim
mogao braniti ! Tako je nas vrle stegonoše
„uzansi o gradnji“ – Dr. „slobodnog vremena“ i prijatelj Ratko Božović –
„bacio u debelo razmišljanje“. Kako rekoh fenomen je bio NOV i taj samovoljni
graditelj svoje kuće – „koji sve zna bez arhitekte“ – proizvodio je štetu samo
sebi. Do danas ćemo se baviti „ljuljanjem (tada začetog) novog - korupcionaškog
Frankenštajna“ !!!
Međutim, kada sam Batu zamolio za recenziju za Izložbu
(20.god.rada MR) imao sam jedan veliki lični teret na plećima. Moj dragi otac,
koji se preselio 2011, tada je bio vrlo opterećen jednim svojim iskustvom –
danas bismo rekli „multitaskinga“. Kao novinar BORBE (za 40. godina) ostavio je
preko 1.700 objavljenih rubrika – a privatno kod kuće je za sobom ostavio 740
vrhunskih akvarela, prema kojima uopšte nije imao odnos kao prema delu (ne daj
Bože – robi) več kao prema „čedu“ i ni od jednog nije mogao da se rastane.
Međutim, glavna opsesija mu je bila : „Sine, ako si izabrao arhitekturu – drži
se projektovanja ! Nemoj nikad da ideš „po dva koloseka“ ! Ja sam celog života
imao osećaj – da ni u jednom - nisam dao ono najbolje od sebe !?!“
Dakle, ništa od ove moje privatne priče – Bata nije
znao kada sam mu za recenziju za izložbu – doneo veliku kutiju raskupusanog
materijala (za koju sam mu i danas zahvalan što je odvojio toliko vremena) –
ali „kvaka 22“ je bila u tome – što sam ja kao „nepodobni naslednik“ – doneo istraživanja – po 20 koloseka
!!! Dakle, Bata mi je napisao (cela u prilogu) divnu recenziju : MAŠTAR –
PLEMENITI SVAŠTAR u kojoj je između ostalog i nešto za šta najveći
mudrac u istoriji arhitekture ovih prostora – Bata Kara - Pešić - zna da se
nikako ne sme pogaziti. On me je zavetovao
da osnujem
ALIJANSU UNIKATNE ARHITEKTURE
!
Znajući
da je u našem Esnafu oglušiti se o zavet – jednako „prekršiti zakletvu“ :
„…Nezavršenost
i nesavršenost sveta ustvari je Bogom darovana prilika čoveku da se sopstvenim
doprinosom usadi u Božje delo. Ko se,
kao Marin, o ovu poruku ne oglušuje, taj ni želje ni vremena za rušenje nema.
Drugost je opojni zov morskih sirena, pa je sasvim prirodno da jedan marinero
bude zatočenik geomansije, Kilijanove
aure, energijskih strujanja i svega nevidljivog, neopipljivog, nedokučivog. A zar differentia specifica,
jedinstvena osobenost homo symbolicus-a nije zaokupljenost
nevidljivim, sposobnost da ga zamisli i čak drugima prenese? Jer Marin ne zaboravlja
obećanje dato sebi da će nekolicinu sebi sličnih kad-tad nagovoriti da
se upuste u pustolovinu alternativnog obrazovanja arhitektonskog podmlatka…“
Celu recenziju vidite na blogu : PRIZIV SAVESTI 1102 2011
Kad se neko zove morepolovac, nije se čuditi što mu je ime ušlo u naviku. Taj će,
sasvim očekivano, doživotno osećati nemir i
žudnju da za života spusti sidro barem po jednom u svakoj luci sveta.
Nemir, svojstven svakom ljudskom biću, zarana svesnom sopstvene životne
oročenosti, Marinov soj ispoljava kroz žestoko
nemirenje sa jednosmernom strelom životne neumitnosti, kroz odlučnost da se
toj streli, kad joj već nije moguće promeniti smer, vrh rasplete u kićanku što
razuđenije delte, da se pravolinijska putanja pretvori u krivudavi tok sa
velikim okukama i brojnim pritokama, da se
okolišenjem otme što više od
ništavila.
Većina nas svoje zebnje suzbija ustaljivanjem,
uspavljivanjem nagona za promenom: nema promena – nema neizvesnosti – nema zebnje. Ali, ni napretka! Da bismo ovu
neporecivu istinu nekako sakrili od sebe, mi nepromenljivost proglašavamo za
odraslost, a srčanost suočavanja sa izazovima osuđujemo kao nezrelost (postupak
iz basne o lisici i kiselom grožđu). Zavist je, razume se, sklonija osudi nego divljenju. Ustvari, ne ostajati na istom znači teći iskustvo
istovremeno sa nastojanjem da se u sebi očuva detinjski smisao za iskreno
divljenje svemu prvom, svemu novom, da se ne prestane sa zadihanim otkrivanjem
sveta. Za skitnju je potrebna srčanost, ona skitača čini gospodarom sebe. Tako je sa narodima, tako i sa onim pojedincima
koje zluradnici krste svaštarima. Svi ljubomorni čuvari detinjske znatiželje
jesu sanjari. Ako se i sanjari ubrajaju u svaštare, zluradi bi morali
da smisle neki jetkiji karantinski naziv za tu čudačku sortu. Uostalom, svako
ima pravo da se privoli reci, jezeru,
moru, ili – bari.
Prerano (i preterano) umirovljeni previđaju (ili
prećutkuju) postojanje dveju sasvim različitih vrsta svaštara: onih kojima
ništa ne ide od ruke, pa se uvek iznova oprobavaju, u očajničkoj nadi da će im
negde nekad nešto « upaliti », i onih koji
se u svemu dovoljno lako snalaze, pa im teško pada sužavanje množine na
jedninu, a još teže lišavanje uživanja
zvanog oprobavanje, tog izazivača
čaršijskog oprobrijuma. Postoje i dve
vrste neprilagođenosti – ona u kojoj je ličnost prisiljena (svojim olakim
pristankom ili pod spoljnim pritiskom) na prilagođenje svetu i ona u kojoj ličnost nastoji da svet (barem u
razmerama svog neposrednog okružja) pri(la)godi
sebi. Ukoliko to nastojanje vodi oblagorođenju
stvarnosti (a u njoj uvek ima sirovih mesta napretek), neprilagođena osoba
nosi u sebi onaj osobiti remetilački
činilac koji se naziva stvaralačkim.
Proglašavanje takvog za svaštara dokaz je nerazumevanja različitih načina tečenja naučnog (stručnog) i umetničkog
iskustva: ovo drugo nije sistematično (podvrgnuto unapred postavljenim merilima
razvrstavanja); nije pravolinijsko, nego koncentrično (iako se pritom može
govoriti pre o nečemu nalik na izohipse nego o pravilnim krugovima). Traganje,
razume se, ne znači uvek i nalaženje, kao što ni nađeno nije uvek ono željeno,
ali se upravo u takvim (ne)prilikama iskušava tragalaška strast
i postojanost tragačeve
ličnosti.
Arhitektonska struka je od onih koje svojim
obuhvatom nude zavodljiv raspon. Ko je toj struci iskreno predan, biće uvek suočen sa problemskim izazovom neviđenih razmera – od
okapnice na strehi, preko konstruktivnog sklopa zgrade, do bavljenja gradskim
tkivom, najsloženijom boravišnom tvorevinom. Mnogo pre bi se gradu nego
njegovim oblikovaocima moglo prebaciti da je svaštar, ili, da se poslužimo
istraženijim tuđim izrazom, da je kolaž.
Ali prebacivanju tu nema mesta, kad se zna da je grad poprište svih ljudskih
sloboda, među kojima je vrhunac sloboda
izumevanja, pod okriljem umetnosti sporazumevanja različitih. Rešenje koje
je na međunarodnom konkursu BUDUĆNOST NOVOG BEOGRADA (1986) ponudilo šest
duhovnih srodnika iz dva grada
predstavlja ih kao pouzdane poznavaoce urbane morfologije i uspešne kompozitore
predočene zamisli. Dve godine posle ovog međunarodnog ogledanja usledila je i
formalna potvrda tih jasnih stavova – zvanje
magistra iz oblasti urbanizma Marinu Rajkoviću.
Kad se neko sa moreplovačkim imenom bavi
smišljanjem ljudskih staništa, on se, takav, trudi da kulučenje zvano životni
poziv preobrati u izazovno zanimanje (struka je, nažalost, uvek
jednostruka), da zgradu ne smatra obamrlom, zauvek, nekretninom. Zaokupljen
brigom da istorijska vrednost ne zastari, zalagaće se – umesto plahovitog proglašenja svega prethodnog za
nepoćudno, umesto nemilosrdnog rušenja – za
preobličavanje i osavremenjavanje, bez narušavanja već potvrđenih i prihvaćenih
vrednosti. Da se, uime poštovanja predajnog duha, ne prekida tanano povesmo,
da se nastavlja, da se nadovezuje, da se povesni sveznadar skromno, red po red
i god po god, dopisuje. Sluh za one
prave, neupitne, vrednosti i ona u ovdašnjim krajevima tako retka sposobnost razlučivanja bitnog od sporednog,
krasi, neosporno, Marinov pristup mnogoznačnoj gradskoj sredini. Kad svaštarem
prozovu onoga koji ne pustoši, prišivak im je čista omaška.
Sve što se ostvaruje opredmećivanjem zahteva inženjerski prikaz zamišljenog. Takva
je neumoljivost te vrste ostvarenja u koja spada neimarska struka. I u njoj
postoje stroge sprave poput šine, lenjira, šestara, uglomera ...(kao i ona,
zvana računar, u kojoj su se sve dosadašnje odskora stekle). Sve te sprave
s jedne i slobodoručni prikazi sa druge strane. Nesmotreno je odreći se
jedne zbog druge, ali to upozorenje često i olako zanemarujemo. Kod Marina
bavljenje jednom uvećava čežnju za drugom –
prelaz je, zapravo, razdragani
povratak. Mnogo značajnije od pukog oduška i opuštanja, slobodoručno
predstavljanje dokazuje da oko i ruka, udruženi, uvek pružaju neuporedivo više
nego što može da se ostvari, da je mašta
šira i od zemljinog šara. Svedok Marinovog podjednakog staranja o oba tasa
tih osetljivih terazija je i čest motiv
njegovih crteža, pastela i akvarela – KAMEN I ČAMCI: na jednoj strani pra-oslonac
i pra-gradivo (kamen), a na drugoj ljuskasto plovilo (čamac). Tu uvek prisutnu preku potrebu da se
nekretnina ublaži nečim što sa njene ukletosti odvraća pažnju, što uliva nadu,
naveštava promenu, pronaći će svako ko se uporedno pozabavi Marinovim delima.
Sve što za Marinom ostaje ostvareno protkano je dvojnošću stalnosti i
promenljivosti, nekretnine i pokretljivog, strukture i ispune (rečju – nužnosti
i slobode). Obučavan kako da
kuću postavi na pouzdan temelj, on istovremeno patentira predlog zvanično
registrovan kao mobilna urbana struktura (nadnaslov)
INDIVIDUALNO REKREATIVNO GRADSKO VOZILO (naslov). Taj inspirativni hibrid nosi
osobine i ispoljava uverenja svoga tvorca: on je gradski, ali i osobenost u
gradskoj slici, prepoznatljiva prvenstveno po jedinstvenom obliku; on je čist u
najdoslovnijem smislu (od jasnoće načela na kojima počiva do nezagađivanja
okoline); on je naglašeno ličan i istovremeno otvoren za opštenje (korisnik mu
se ne skriva iza zatamnjenih stakala); on je delatno-razonodan (pokretan
korisnikovom snagom). I više od svega
toga – on je igračka. Najzad, samo njegovo ime HOMOBIL budi nedoumicu da li
je u toj složenici čovek (homo), ili dom (home), ili hodometarsko beleženje
rastojanja, ili nešto četvrto, ili sve to zajedno. Ništa manje nije rečit
primer konceptualne izložbe ARHITEKTURA VODE, gde je paradoks, kao zastava,
istaknut u sam naslov. Svemu ovome valja dometnuti i verni prikaz dubrovačke galije iz XVIII
veka, makete koja zrači neutaženom
čežnjom i čak ni neplivače ne ostavlja
ravnodušnim.
Uvreženo je mišljenje da arhitekt ono što smisli predaje ostvaritelju, u
vidu radnog naloga, ili barem kao poštansku pošiljku bez povratnog recepisa. Ostajanje u najužem delokrugu struke jeste
jednostavnije (i prividno lagodnije), ali iskustvo pritom ostaje jednostrano,
nezaceljeno. Marinova nepokornost se i tu ispoljava kroz potrebu da se buduća
kuća proveri preko modela (nastojanje
koje ga, razume se, ne čini jedinstvenim), ali preko vlastoručno izvedenog modela (što već nije tako često), čija
vernost budućem ostvarenju mora biti tolika da za taj umanjeni prikaz valja
smisliti dovitljive postupke i precizne alate (a to zaista jeste retkost). Vernost prikaza šalje poruku da
naručilac ne sme da se zaplete u nedoumice koje vrebaju smislioca, što je, pre
svega drugog, čestit majstorski odnos. Taj
poriv da se prožive sve faze nastajanja kuće, da se ide do kraja kako bi se sa
toga puta vratilo značajnom preinačenju njegovog početka, nije pusto detinjasto
jogunstvo. Ta je znatiželja nadasve svrsishodna: samo je iz tog sticanja
vlastitog iskustva zarad ponovnog promišljanja oveštalih veština, iz tog
dokazivanja (sebi pre svega) da je nezdravo
uzimati sve zdravo za gotovo, mogao da nastane ogled KAKO NAJLAKŠE UPROPASTITI
SOPSTVENU KUĆU, vispreno
upozorenje svima onima koji su spremni da se upuste u
pustolovinu samogradnje krova
nad glavom.
Bavljenje unutrašnjošću kuća i lagodnošću boravka
u njima pripisuje se osobama sklonijim
lirskom intimizmu nego epskom patosu. Da bi enterijer postao blizak (što je prvo merilo njegove
uspelosti), pristup pri njegovom oblikovanju mora da prati raspoloženjski smer
od unutra prema spolja, da ne podlegne iskušenju lažne prestižnosti kojem čak i
iskusni ponekad ne odole pri spoljnjem oblikovanju kuće. Marin se rado prihvata
ove provere vlastite osećajnosti. I tu njegov način poimanja poverenog mu
zadatka izmiče uobičajenom: naizmenično preuzima razne uloge, od koncepta,
preko izvedbe, do gosta i ukućanina. To proživljavanje, tako različito od
rutinerske površnosti, nerazdvojno od temperamenta, ostaje njegovo duboko
ukorenjeno vjeruju.
Svaku osobu raspinjanu tragalačkom znatiželjom Bog
daruje prodornim naprednjačkim porivom, nekom
vrstom samo njoj svojstvenog unutarnjeg mono-dijaloškog ritma. Ta skrivena igrivost je neumorna, danonoćna. Ona je
presudna za bavljenje svime što se
da oblikovati, od vajanja do plesa. (Sent-Egziperi je pisao da čoveku koji ne
ume da pleše nipošto ne treba poveravati poslove u diplomatiji). Stoga ne
iznenađuje Marinova zanesenost tangom, ne bilo kojim, nego milonguerom, izvornom, «šetajućom» varijantom, tim nerazdvojnim
spojem oblika i pokreta, čija istančanost seže do filozofije. Kako je taj
ples, u kojem su san i plan na
razdaljini jednog daha,. neiscrpna riznica osobnih doprinosa svetskom
ispoljenju plemenitosti, naslov EVROPSKI
TANGO HRAM, koji Marin dodeljuje
starom dvorcu u Sremu, ne čini se preuveličanim, već pre kao odličje za uzvišenu svrhu
sastajališta zaljubljenika u
ples.
Čudnovato je da se neko okružuje protivurečnostima, da se sa njima nosi umesto da ih
zaobilazi, da ih svakodnevno u sebi miri, da iz tek prevaziđenih hrli (čak
srlja) neposredno u predstojeće. Mnogo je manje čudno što neko takve jahače talasa smatra čudacima. Ali ako
se ne potresamo zbog činjenice da nišči duhom ne prave razliku između reči meštar (priznanja zavidnom iskustvu) i
reči mešetar (inačice za smutljivce),
ako tu neosporno postojeću čudnovatost prihvatimo kao iskren stav prema svetu,
čini se logičnim što takve osobe pokazuju osobitu znatiželju prema graničnim područjima, privučene činjenicom da nas
poznato – uprkos od pamtiveka taloženom iskustvu i neverovatnim otkrićima –
nikada neće uveriti kako je obuhvatom prevazišlo nepoznato. Nezavršenost i
nesavršenost sveta ustvari je Bogom darovana prilika čoveku da se sopstvenim
doprinosom usadi u Božje delo. Ko se,
kao Marin, o ovu poruku ne oglušuje, taj ni želje ni vremena za rušenje nema.
Drugost je opojni zov morskih sirena, pa je sasvim prirodno da jedan marinero
bude zatočenik geomansije, Kilijanove
aure, energijskih strujanja i svega nevidljivog, neopipljivog, nedokučivog. A zar differentia specifica,
jedinstvena osobenost homo symbolicus-a nije zaokupljenost
nevidljivim, sposobnost da ga zamisli i čak drugima prenese? Jer Marin ne
zaboravlja obećanje dato sebi da će nekolicinu sebi sličnih kad-tad nagovoriti da
se upuste u pustolovinu alternativnog obrazovanja arhitektonskog podmlatka.
Ogledanje, samo ime mu kaže, predstavlja proveru sebe, a ne prkosnu poruku onima
koje raduje da proveravaju druge. Nije
lasno usaglasiti tek prevaljenu polovinu
kalendarskog veka sa skoro triput dužim spiskom pikarski raznovrsnih zamisli
– od prve nagrade za karikaturu do
radiestezijskog seminara – u koje je
oduševljenički znao da se zaleti (i doskoči!) Marin Rajković. Zbirka oblasti
(poređanih bez naročite brige o redosledu) koje je on svojom posetom zadužio, zaista je jedinstvena: izložbe, konkursi predavanja, eseji, tekstovi, knjige, programske
studije, projekti (idejni i glavni) zgrada i enterijera, makete, patenti,
scenografije, grafike, dizajn. Od nabrajanja bi se moglo umoriti, ali je
Marin neumoran u rešenosti da stvar ne ostane na tome, da se spisak ne
zaključuje. Za konačni vrednosni sud o tome opusu bila bi potrebna čitava stručno-umetnička porota. Pretskazanje
na koja će sve životna zbivanja ovaj pustolov duha i duše ubuduće da
zatreperi ne bi
nikome moglo doneti zgoditak
na kladionici.
Ž. Kara-Pešić - januar 2004 - Beograd (akcenti i
prelom M.R.)
Нема коментара:
Постави коментар