8. 2. 2017.

DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVEKA I GRAĐANINA

Ovim postom osnovan ovaj blog 1102 2011 - ovo je 100. jubilarni

Predstavnici francuskog naroda konstituisani u Narodnoj skupštini, smatrajući da su nepoznavanje, zaborav i prezir prema pravima čoveka jedini uzrok javnih nevolja i pokvarenosti Vlada, su odlučili izložiti, u svečanoj izjavi, prirodna, neotuđiva i sveta prava čovjeka kako bi ova izjava bila stalno pred očima svim pripadnicima društva i neprekidno podsećala na njihova prava i dužnosti; kako bi time postupci zakonodavne i izvršne vlasti mogli svakog trenutka biti uspoređeni s ciljem svake političke institucije što bi im omogućilo tim veće uvažavanje; kako bi time zahtevi građana, utemeljeni ubuduće na jednostavnim i neoborivim načelima, vazda stremili ka očuvanju Ustava i sveopšte sreće. Shodno tome, Narodna skupština priznaje i proglašava u prisustvu i pod zaštitom Vrhovnog Bića slijedeća prava čovjeka i građanina:

Čl. 1. Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednakopravni. Društvene razlike mogu biti
zasnovane samo na zajedničkoj koristi.
Čl. 2. Cilj svakog političkog udruživanja je očuvanje prirodnih i nezastarivih prava
čoveka. Ta prava su: sloboda, vlasništvo i otpor ugnjetavanju.
Čl. 3.
 Svaki suverenitet u 
suštini počiva na narodu. Nijedno tijelo, nijedan pojedinac ne
mogu sprovoditi vlast koja ne potiče iz naroda.
Čl. 4. Sloboda se sastoji u tome da svako može činiti ono što nije na štetu drugima.
Tako, izvršavanje prirodnih prava svakog čoveka ima jedinu granicu u uživanju
svih prava drugih pripadnika društva; te granice mogu biti utvrđene samo zakonom.
Čl. 5. Zakon sme zabranjivati samo delovanja škodljiva za društvo.
Čl. 6. Zakon je izraz op
šte volje. Svi građani imaju pravo lično ili po svojim
predstavnicima sudjelovati u njegovom stvaranju. On treba biti isti za sve, bilo da
štiti ili da kažnjava. Budući da su svi građani pred zakonom jednaki, svi imaju
jednaka prava na sve počasti, mjesta i javne službe, prema svojim
sposobnostima, i bez drugih razlika osim onih što proizlaze iz njihovih vrlina i
njihove nadarenosti.
Čl. 7. Nitko ne može biti optužen, 
uhapšen ili pritvoren osim u slučajevima koje
određuje zakon i na zakonom predviđen način. Oni koji potiču, požuruju,
izvršavaju ili čine da drugi izvršavaju samovoljne odluke, moraju biti kažnjeni; ali
svaki građanin pozvan ili predan sudu na osnovi zakona treba se tome pokoriti, a
pružanje otpora tome je kažnjivo.
Čl. 8. Zakon sme ustanoviti samo kazne t
ačne i očito potrebne i nitko ne može biti
kažnjen osim po zakonu ustanovljenom i objavljenom prije počinjenog
prijestupa i legalno primenjenom.
Čl. 9. Svaki čovjek smatra se nedužnim sve dok nije proglašen krivim. Ako je
pritvor nužan, zakon mora garantovati zaštitu njegove ličnosti.
Čl. 10. Niko ne može biti pozvan na odgovornost zbog mišljenja, pa i religioznoga,
ukoliko njegovo iskazivanje ne ometa javni red utvrđen zakonom.
Čl. 11. Slobodno 
iznošenje misli i mišljenja je jedno od najdragocjenijih prava čovjeka;
svaki građanin može govoriti, pisati i štampati slobodno osim ako te slobode
ne zloupotrebljava u slučajevima utvrđenim zakonom.
Čl. 12. 
Garancija prava čoveka i građanina zahtijeva javnu silu: ta sila je dakle stvorena
za boljitak svih, a ne za posebnu korist onih kojima je povjerena.
Čl. 13. Za održavanje javne sile i trošak uprave potreban je javni op
šti porez; on treba
biti jednako raspoređen na sve građane, vodeći računa o njihovim
mogućnostima.
Čl.. 14. Svi građani imaju pravo ustanoviti, sami ili preko svojih predstavnika, nužnost
javnog doprinosa, slobodno nadzirati njegovu primjenu, te odrediti njegovu
količinu, stopu, utjerivanje i trajanje.
Čl. 15. Društvo ima pravo od svakog javnog službenika tražiti 
izveštaj o njegovom
poslovanju. 
Čl. 16. Nijedno društvo u kojem ob
aveza prava i deobe vlasti nije određena, nije
Ustavno Društvo 
Čl. 17. Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo i nitko ga ne može biti lišen osim u
slučaju zakonom predviđene i očite javne nužde, uz uslov pravedne i predviđene
odštete.


Нема коментара:

Постави коментар