ALMANAH DELOVA
TEKSTA MR
O GLOBALIZMU
I TEORIJI ZAVERE
OD 1980.god. –
DO DANAS
VERTIKALNA
UMETNOST 1980 – DKG.BEOGRADA
KA ARHITEKTURI DUHOVNE VERTIKALE
Pan-istorični dualizam evropske kulture u kome, (po rečima nekih istoričara) »danas sve manje znamo šta je 'umetnost, a sve više sumnjamo u nauku, želeći, pritom, po svaku cenu da ih na neki način spojimo“) - privodi Modernu umetnost njenoj konačnosti u znaku stvaranja dela (robe) brze potrošnosti, izlazeći time u susret efemernosti HORIZONTALNIH potreba potrošača. Taj smer odvajanja od konceptualnih sadržaja, »zanatske«, dakle iskustvene i proveravane metodologije i kompleksne forme, bogaćene ornamentom (kao znamenjem a ne ukrasom), morao je, po logici koncepta dosetke, dovesti do protiv - pokreta, odnosno do reafirmacije širokog trezora antropoloških kvalifikativa (od socio-psiholoških i duhovnih, preko ritualnih i spiritualnih, do arhetipskih i transcendentalno-metafizičkih potreba), do svojevrsne obnove ljudske DUHOVNE VERTIKALE, kao sadržajnog modela i podstreka novom pristupu stvaralaštvu. Takav post - moderni stav, kao i okupljanje oko pojma VERTIKALNE UMETNOSTI, mora, čini mi se, podrazumevati bar dva aksioma, koja ću pokušati izložiti i kao pretpostavku mog rada. Aksiomi su: zamena pojma isplativosti pojmom hiper-racionalnosti (dakle mudrosti); zamena homeostatskog nagona naporom ka pro - življavanju i formiranju idealnih modela, dakle ka KOSMIZACIJI, što je u smislu osvajanja svesti o kosmičkom položaju čoveka, pored ostalog, jedan od bitnih preduslova svake „duhovne harmonizacije“.
Iz svog dugog rada na razmatranju modela integrisanja renesansnih utopija, orijentalnih paradigmi (kao transcendentalnih modela) i tekovina našeg civilizacijskog kruga, ovom prilikom želim da predstavim jednu svoju ekstrapolativnu grafičku rekonstrukciju Kampanelinog Civitas solis, iz 1974. godine, kao i njenu savremenu razradu: Hram blaženstva. sjedinjenja i pomirenja; paviljon duhovne i telesne komunikacije, ili, u balkanskog prevodu Rospi-Pantheon. Bitna funkcija hrama je »kvalitet života« u domenu inicijacije u ontološki totalitet LJUBAVI. Sama arhitektonska forma hrama je ustanovljena kao dvojno simetrični objekt (sledstveno renesansnoj strogosti, shvaćenoj ovde kao »urbanistička regulativa«), ali sadržeći iznutra dve SPIRALE, izvedene kao dva naspramna lavirintska meandra. Crtačka prezentacija je svesno reminiscentna u odnosu na nasleđe. Na taj način, i činom, i ritualno, želim da evociram i aktuelizujem artističko-scijentističku paradijastolu vremena post-moderne umetnosti, odnosno njene specifične perspektive u znaku DUHOVNE VERTIKALE - VERTIKALNE ARHITEKTURE.
Kulturni centar Beograda
Likovna galerija
05 - 18.01.1981. godine
arh. Marin Rajković
VKV zidar iluzija
1980 - DELO - KULTURA - UMETNOST
URBANIKUM – DELO_godXXVI/8_VIII.1980_Beograd_str.39 – 59
DELO_BEOGRAD_godina26_br.8_str.39 - 59
O kontinuitetu merkantilne indoktrinacije
Živimo u vremenu velike, bespoštedne materijalne
afirmacije (zapada i severa) i srazmernog duhovnog siromaštva istih, dok su
istok i jug bukvalno „u kolapsu“. U vremenu malih «privatnih» političkih ratova
(terorizam), koje je još šezdesetih godina obeležila i konceptualna umetnost
kao svojevrsna intelektualna gerila. Vremenu pretvaranja, kako je Marks
nagoveštavao još krajem prošlog veka, «logike svetske privrede» u večite «zakone
prirode i ljudskog razuma». To je konačna suština aksioma našeg vremena da je: POTREBA
STALNOG RASTA - PREDPOSTAVKA BUDUĆEG POSTOJANJA, kao i brojnih bauk-bajki
intoniranih u duhu replike da: «[...] Iako ne znamo kuda idemo, odavde možemo
biti sigurni da ćemo tamo stići brzo».
Empirijska i ideološka geneza principa modernog, globalnog
imperijalizma mi se čini istorijski prepoznatljivom. Prvi problem je bio
distribucija i plasman roba u naraslim količinama, obzirom da su od jednog trenutka
proizvođene logikom kapaciteta i finansijskog efekta, a ne potreba populacije. Prvi sistem,
bio je dakle – marketing. Sa narastanjem industrijskih kapaciteta i
umnožavanjem funkcija - dolazi industrijski, odnosno tehnološki inženjering.
On je u jednoj zatečenoj strukturi i pojmu grada, uspevao manje - više vešto,
racionalno i efikasno, dugo vremena da penetrira i sinhronizuje (u postojeće
tkivo grada), narastajuće tehnološke kapacitete i naročito njihove produžetke:
sisteme nesrazmernih komunikacija, infrastrukuru, kapacitete organizacije i
mehanizme plasmana roba, koji su davno zaboravili pijačnu tezgu. Od
neke tačke međutim, to se nije uspevalo bez novog - urbanog inženjeringa,
koji već definitivno odustaje od pojma grada, okrećući se: metropoli,
megalopolisu, urbanoj regiji, urbanom kontinuumu, urbanizovanom kontinentu,
ekumenopolisu, ili već nekoj srodnoj opsesivnoj projekciji operacionalizacije
prostora. Čini mi se da je paralelno sa ovim empirijskim poljem, tekla priprema
teorijske baze za trenutak kada će moderni imperijalizam nesrazmeru svoje imanencije rasta po
sebi i svoje osnovne funkcije (da zadovoljii
potrebe populacije) morati i ontološki da fundira.
Počevši od modernih «mitova» i teorija kao što su
statistička, bihevioristička, brojne kibernetske i druge, (kao polja moderne
«redukcionističke» misli), preko svog zastrašujućeg (po razmeri) i perfektno
uređenog naučnog aparata, (inspirisanog PROFITOM, kao kultom «sub
spaecie aeternitatis»), a pod plaštom savremnih specijalnih ili hibridnih
nauka, izgleda da je savremeni imperijalizam svoju ontologiju uspeo da
uobliči u nešto što ću ovde uslovno nazvati fiIozofijom statistike. Sama
tehnologija sa svoje strane, približavajući se stadijumu automatizacije (čime
na izvestan način ovladava sobom kao sistemom u operativnom smislu) isto tako
perfekcionistički odlazi najdalje s onu stranu svakog humaniteta. U tom
trenutku, jedini način da najnovija apologija industrijalizma - intelektuaIni
inžinjering, zadrži čoveka, (koga vidi kao «faktor koji ume - može -
zna ili hoće») u okviru sistema, je da ga ortodoksno isprogramira, što se
postiže pre svega, uvođenjem zamenjujućeg sistema vrednosti. Tako u jednom
svetskom sistemu vrednosti, sa globalnom otuđenom podelom rada, čija suština
ostaje nadnica sve dotle, dok je pretpostavka profit, fetiš NOVAC,
postaje jedini mereći ekvivalent između rada i potrebe, u onom stepenu u kom
je intelektualni inženjering, jedini mogući koegzistent automatizovanoj
materijalnoj proizvodnji.
Onaj efekat ovakvog procesa, koji je za nas
najinteresantniji je činjenica da je prostor kao konceptualno,
antropološko i empirijsko polje našeg bavljenja, upravo prvi medijum
spekulacije pomenute filozofije statistike i njenih produžetaka.
Prihvatajući ovako označenu vrednosnu strukturu industrijalizma, koji je
diktirao i pojavu imperijaIizma grada, kakvu ilustruje sveprisutna
koncentrična hijerarhizacija gradskih prostora koju pominje i Lefevr, odnosno
prihvatajući industriju, ili određen tehnoIoški spreg kao prostorno
najambivalentniji, ili kao egzistencijalno presudan faktor, mi ga u stvari
priznajemo za neprikosnovenu direkciju u projektovanju, na račun svih drugih proizvodnih i neproizvodnih
- humanih entiteta i kvaliteta, koje okuplja i treba da sinhronizuje grad.
Mislim da ostaje osnovana bojazan, da na taj način planer, u stvari najefemerniju funkcionalnu logiku PROFITA, prenosi
na svoj ukupan odnos prema prostoru – pripremajući tako (svesno ili ne) „globalizaciju“ !!! Uostalom ključna negacija predstojeće globalizacije – još
iz sedamdesetih je da je „centar Imperije“ - Amerika „ [...] blagoslovene zemlje koja je svojoj OSREDNJOSTI
podigla kip «Pobede» [...] kako lepo reče nemački pacifista Valter
Hazenklever.
ARHITEKTONIKUM – KULTURA
44/79 – Beograd – str.135-159
O diskontinuitetu neimarske etike
Od određene tačke, politička dominacija u fenomenu
prostora, počinje da se uobličuje u ekonomsku i političku regulaciju i
artikulaciju (posredstvom filosofije statistike) u formu prostora superstrukture,
u kojoj nekadašnji POKAZATELJ smera razvoja industrijske produkcije (recimo u
samoj Americi – generacija „baby – boom“
od pelena do „Ford –mustanga“ – za ciljanu grupu potrošača) –
biva definitivno zamenjen
statističkim UZORKOM „prosećnog
potrošača“ – koji je INPERSONALAN – beskrajno multiplikabilan i izbacuje iz
igre svaku proizvodnju ili uslugu namenjenu poznatom KORISNIKU - sa svojim zahtevima !!!
U duhu poleta GLOBALNE
industrijalizacije sa perspektivama serijske
proizvodnje, svetsku slavu doživljava Vajmarska škola «Bauhaus» na čelu sa
arhitektom Valterom Gropiusom, škola koju Lefevr optužuje za «Iešinarenje» na
smrti pojma perspektivnog prostora, kao poslednjeg čovekomernog odnosa
prema prostoru je, (pod parolom «... da je arhitektura izdala svoj status
ujedinjujuće umetnosti ...», napadajući Akademiju XIX veka da je «umetnički
proletarijat» uljuljkala (u «san o geniju») iznela zastavu vere «... da je
mašina moderni medijum dizajna i da hoće da postigne sklad sa njom». Postavljajući se, kako danas konstatuje italijanski
arhitekta Fabio de Sanktis, kao veštački arbitar
između funkcije i forme zahtevom da «...
forma mora slediti funkciju ...», dakle između
etike i estetike umetničkog delanja, škola Bauhaus je u periodu izmedu
1919. i 1933. uspela da stvori model arhitekture «... prilagodene njenom svetu
mašina, radija i brzih automobila ...», kao što je uspela i da odgovori svom
zadatku da «... obrazuje umetnike tako, da razumeju svet u kome žive i da
stvore forme koje će simbolizovati taj svet ...“, kako o tome govore njeni manifestni
dokumenti. Međutim, pred njenim «ključevima» kao što je «Egzistenzeminimum»,
ili pozicija u koju je stavila umetnika kao slugu u službi industrije (koji tako sledi «funkciju», ali
funkciju profita) – mi danas ulažemo znatne napore da prevaziđemo - sagledivu antropošku
katastrofu.
Sledeća etapa uobličavanja teze o «obliku u prostoru»
čija forma mora slediti funkciju, dobila je precizan sinopsis u Atinskoj povelji donetoj 1933, sa
njenih famoznih pet «odredaba»: stanovanje – rad – rekreacija - saobraćaj - spomenici (!!!), koja po sebi odbacuje sve
antropometrijske kriterijume, koje su vekovi (na razne naćine) smatrali merom
svih stvari.
Sledi najisturenija arhitektonska figura veka, Šarl Eduar Ženere. Tim povodom, moramo se podsetiti jedne surove Čaplinove šale, finalne replike filma «Gospodin Verdu», koja glasi: «Jedno ubistvo čini ubicu, masovna ubistva – heroje! Broj sve posvećuje!». Ortodoksna analogija koja bi se mogla prevesti u naše graditeljsko iskustvo glasila bi: «Jedna loša kuća je spomenik neveštosti, a «Ozareni grad za tri miliona ljudi» (Korbizijeov) - daje arhitektu veka, koji je počeo veliku «čistku» arlitektonske forme i koji je kao jedini “ akt humanizacije
arhitekture” ponudio «crtanja cveća na fasadi» !!! Posle vajmarskih panfleta protiv nasleđa umetničkih akademija, izgleda kao dobro smišljena šala podatak, da Korbizje nikada nije završio ni jednu arhitektonsku školu.
Danas živimo u vremenu u kome masa betona koja se
dnevno ugradi samo u stambene objekte, verovatno premašuje ukupnu
graditeljsku masu svih renesansnih gradova Italije zajedno. Živimo u
vremenu za koje Milan Lojanica tvrdi da «[...] traži i plaća samo BRZINU,
RUTINERSTVO i KOMBINATORIKU». Vremenu koje, kako kaže naš Protomajstor
Bogdan Bogdanović: «[...] sve što nas okružuje, od ideja do ženske lepote, svodi na dobro probrana opšta mesta». (kurziv M. R. -
32/34). U arhitektonskoj praksi bezmerno «klonovane» uzorke «optimalne
arhitekture» pravljene po meri statističkog uzorka prosečnog potrošača, već danas (1981) prepoznajemo kao
«morbidne masovne spavaonice» kakva su sva nova naselja pa i naš Novi Beograd.
U stručnom jeziku, svođenje svega na dobro probrana
opšta mesta se zove optimalizacija. To je kriterijum koji danas smatra
sebe sposobnim, da za jedan model kaže da je pouzdano boIji! Ako sam na
početku uspeo da osvetlim svoje viđenje ekonomizma pomenute filosofije
statistike, kao inspiratora imperijalizma grada, koji bez mnogo obzira ruši
i premešta, ako ne sve, ono bar većinu poznatih etičkih, moralnih, estetskih,
filosofskih, pa od neke tačke i najširih antropoloških
normi i granica, onda se za mene postavlja suštinsko pitanje: šta je to
«pouzdano bolje», koje može da identifikuie takva vrednosna struktura – i za
koga ?
RETORTA IDEJA –
ZAMAK K. – V.Banja – 1981_str.71- 82
O alternativnim sinopsisima prevaziIaženja
Nakon „bombe“ studentskog protesta u Sorboni 1968.
protiv svih vrsta birokratskih mitova, ovo nezadovoljstvo „alijenacijom čoveka“
(kako se tada govorilo) preplavilo je tokom sedamdesetih, ne kao plima, nego
kao lavina ćitavu „misleću Evropu“ ! Naravno uvek sa univerzitetskim
epicentrima, ali zatim i sa koncentričnim krugovima animiranja svih Instituta,
većine država – kojima je osnovna svrha i bila da „kanališu razvoj“ – a ne da
ga prepuste otuđenim „centrima moći“ – koji su već uveliko otpisali Planetu – i poćeli da „prodaju karte“ za beg izabranih
– na Mesec – kad se ovde obogate - na ekološkoj katastrofi Planete.
Seća li se neko ovih priča (i novinskih naslova) iz
sedamdesetih i osamdesetih ? Ova knjiga daje vrlo detaljnu argumentaciju za sve
atake na resurse planete u centrima moći koji su pozicionirani u Gradovima, jer
je još pre 30 godina anticipirala :
Energetsku
neodrživost „ubrzanja po svaku cenu“ –
ograničenost resursa koju je sjajno ilustrovao Barry Commoner u svojoj knjizi
iz 1970. : „Nema beplatnog ručka u prirodi“. U sledećem delu – prikazane su
„uzavrele osamdesete“ u tadašnjoj Yugoslaviji (posle Brozovog odlaska) – kada
pre svih umetnici postavljaju najčešće pitanje : „Ko će platiti tu cenu
rasta ?“
Pre navođenja tih nadasve prepoznatljivih naših današnjih dilema – koje je ova knjiga davno anticipirala – još samo par informacija o jednom ranom naporu autora ove knjige da pokaže put izlaza. Radi se naime o Diplomskom radu koji je „naivno počeo“ kao zaokruživanje ranije navedenih hipoteza (koje tada još nisu imale potvrdu). Rađen je dve godine, i odbranjen na Vidovdan 1979. godine u Beogradu sa „zastrašujućom“ elaboracijom na 30 panoa metar sa metar (studija i projekata) – 17 probnih modela i 5 reprezentativnih maketa – alternativnih rešenja – pošto je autor već bio iskusni arhitektonski maketar. Ovaj rad je u velikom procentu dao rešenja – koja su konačno ishodište ove knjige – samo na pravoj lokaciji – koja osim svega ima i „genius loci“ RAZVOJA – kakve ima malo ko u Evropi.
Gradski centar specijalne namene
RETORTA IDEJA
„Želeo sam da markiram tačke prepoznavanja polja
značenja koje pokriva projektantska metodologija, u složenim uslovima
projektovanja jednog višeznačnog, pluraistički usloženog sadržajnog i
prostornog programa, kakve pred nas postavljaju prostorne potrebe našeg
savremenog života. Ovo je
model-projekt upravo zato, što mu je primarni zadatak da ilustruje metodološku
složenost projektovanja u našim naporima ka formiranju slike čovekomernog grada. „
Takav koncept je uobličen u takvozvani KONCEPT
SELEKTIVNE SINTEZE, koji polazi od predpostavke da je tradicionalna podela na
umetničke oblasti i discipline neprikladna u vremenu u kome se, (kako je
pomenuto) metodološka i sadržajna polja pojedinih umetničkih disciplina, a i
polja umetnosti i naučnog istraživanja, sve više preklapaju. Metodološka
matrica koncepta selektivne sinteze (KSS) sadrži sledeće odrednice: priča,
i njena konkretizacija - tekst; crtež, sa svojom eksplikacijom - planom; model, koji pokriva polje značenja – do režije; i interpretacija, sa reaIizacijom, do materijalizaeije. U toj matrici
je moguće identifikovati i dva nivoa: nivo inicijacije - priča, crtež,
model, interpretacija, kao i nivo konkretizacije - tekst, plan, režija,
realizacija. Ovu metodološku matricu, međutim, ne treba shvatiti formalno, jer
počiva na ideji da dobra novela može preći sve nivoe - od priče - do
materijalizaeije u igri; kao što i dobar urbanistički plan, mora
nositi uslovno rečeno i «inicijalnu priču», da bi konačno bio materijalizovan
u formi «prostora shvaćenog kao oblik».
Na mestu današnjih Velikih stepenica, koje smo
identifikovali u osi Gumpove tačke 33, razvio sam raskošni «nagnuti prospekt»
koga sam nazvo Gaudijevim stepeništem, sa brojnim bazenčićima i fontanama, koji
se kaskadno spuštaju prema Savi. Pomen imena velikog majstora Antonija Gaudija
i Korneta, ima metaforični smisao, jer time hoću da skrenem pažnju da bi ovde,
u svrhu oblikovanja ovog «stepeništa» trebalo angažovati posebna istraživanja
tradicionalnih običaja oblikovanja ovakvih prostora u etnološkom fondu naše
graditeljske tradicije, onako kako je Gaudi u svoje projekte unosio «dušu»
katalonskog tradicionalnog manira građenja.
Na mestu današnje prostrane raskrsnice ulica Pariske,
Sime Markovića i velikog stepeništa, konstruisana je moćna fontana, čija se
«živa voda» preko Gaudijevog stepeništa spušta prema Savi i uliva u tamo
postavljenu marinu, koja ujedno predstavlja stanicu Beogradskog vodenog
tramvaja.
U funkciju gradskog centra specijalne namene
idealno se uklopio koncept selektivne sinteze i na bazi njega urađena eksperimentalna kolonija. Vezivanje za
zeleno jezgra Kalemegdana samo je jedna od komponenti humanizacije ovog
prostora, koje sam ja u pretpostavci predvideo za ovu lokaciju. Osim masa
zelenila, obezbeđeni su raskošni prostori za pešačku komunikaciju, sa posebno
analiziranim prostomo-dinamičkim efektima šetačkih pravaca, promenama smerova
i nivoa kretanja, te stalnom eksponiranošću raskošnoj panorami suprotne obale
Save sa Starim Sajmištem (kakvo je bilo i treba da bude). Oko «Gaudijevog
stepeništa» kao ose kompozicije i glavnog vizuelnog prodora, sa severne strane
se nalaze blokovi preko 120 ateljea, a sa južne Glavni centar okupljanja i
Dokumentaciono-informativni centar, (DIC), koji sadrži pohranjene sve
informacije o našem civilizacijskom krugu, u obliku mikrofilmova, biblioteke,
slajdova, audio i video kaseta. (Nije bilo Interneta) J
Centar okupljanja sadrži: Reprezentativnu salu Opere i
Baleta sa 600 mesta i likovnu galeriju sa simezom kretanja od 1100 metara; «Atelje
313» i Kamernu scenu sa 100 mesta čije su bine rešene u podbinskom prostoru
glavne scene; kafanu i restoran sa po 100 mesta sa centralnom kuhinjom koja
opslužuje obe: te otvorenim kamenim amfiteatrom za 500 posetilaca, koji
tangira jak kaskadirani pešački potez, koji se od postojećeg ambijenta
Kosančićevog venca spušta prema DIC., da bi se razvio u šetalište pored obale
Save.
Ovaj Centar, konačno sadrži i METODOLOŠKU
LABORATORIJU. Ono što u kulturološkom okviru grada predstavlja cela
eksperimentalna kolonija, to u njoj samoj kao «mali sistem u velikom»,
predstavlja metodološka laboratorija, kao «retorta ideja». To je svojevrsni
zanatski centar u kome su u oko 20 tačaka koncentrisani po jedan stolar sa
šumarskim, odnosno bravar sa mašinskim inženjerom i sl., kao pokušaj
integracije spekulativno-modelske i delatno empirijske komponente, prisutnih u
umetničkim delatnostima. Ovaj linijski zanatski centar ima dva pola.
Okrenut prema jakoj promenadi pod kolonadom stubova zadovoljava potrebe grada
zanatskim savetima i uslugama. Unutar strukture se nalaze sale za akustičke,
optičke i foto-kino eksperimente te dve prostrane univerzalne sale za opšta istraživanja. To znači da
korisnici ateljea u koloniji, kao i građani, koji su u DIC formirali svoj
eksperimentalni ili konceptualni program, u ovim eksperimentalnim prostorima
mogu da animiraju raspoložive majstore i inženjere oko svojih programa, koji
mogu bazirati na najneverovatnijim metodološkim sklopovima.
--------------------------------------------
Na bazi : Saopštenja arhitekte Marina
RAJKOVIĆA – strane : 71 - 82
ZBORNIKA SAOPŠTENJA ZA «SIMPOZIJUM
SINTEZE HUMANOG SAVREMENOG GRADA»
Održanog u Vrnjačkoj banji 1981 –
izdavač : ZAMAK KULTURE «III knjiga o sintezi»
DOSIJE „X“ GRAĐEVINSKE MAFIJE – SizD – Beograd – 2018
Ova knjiga ne priča o „smrti” jednog arhitekte – već o smrti – zvanja
NEIMARA – po sebi (kao takvog) ! Priča o smrti čitavog jednog od najstarijih –
graditeljskog Zanata. Prića o načinima na koje je GRADITELJSKI ESNAF – tokom
poletnog napona industrijalizacije u XX veku, kada je i jedan Luis MAMFORD
napisao knjigu „MIT O MAŠINI” – svesno
ili nesvesno – korak po korak – obesmišljavala postojanje ikakvog ARHITEKTE –
za kakvog se znalo do početka novog milenijuma. Arhitekte koji je smišljao i
proizvodio UNIKATNE kuće i prostore – za „poznatog korisnika” – neposrednog
naručioca ! Mamfordov „Mit o mašini” pomenut je samo zato da razumemo – kako je
žrtvovanje najstarije - KRALJICE svih Umetnosti – ARHITEKTURE – bilo ZALOG za
magiju VELIKOG BROJA – koji kako kaže Čaplin – „...sve posvećuje”! Naime
poslednji Čaplinov tekst u filmu „Gospodin Verdu”, koji je bio prvi tonski
film u istoriji, glasi :
„ Jedno ubistvo čini
ubicu – masovna ubistva – heroje ! Broj sve posvećuje !”
Osim toga, ova knjiga nije nikakva „optužnica” građevinske mafije – koja
jeste „sahranila” i Esnaf Arhitekata – i državne građevinske fondove i najbolje
male građevinske firme – što je naveća kolateralna šteta njenog delovanja. To
prosto nije svrha ove knjige – jer njen autor nije ni Javni Tužilac – ni
Istražni Sudija. To nije njegov posao. Zato u ovoj knjizi nema : ni jednog
IZVRŠIOCA – ni jedne LOKACIJE – niti VREMENA
izvršenja velikog broja krivičnih dela. Ko se „prepozna” – ukazuje na
narodnu priču o „zloj ženi” ! Ko je uzeo ovu knjigu da bi u njoj čitao
prljavštine izvršilaca krivičnih dela u građevinarstu – ili poimenično blaćenje
vršilaca državnih funkcija – koji se „nisu mešali u svoj posao” – takođe je
pogrešio – treba da čita tabloide !
Osnovni smisao (cilj) ove knjige je da da preciznu sliku, kako je bilo moguće, da potpuni ignoranti, koji nemaju „pojma” o gradnji – samozvani „investitori” – u jednoj neopisivoj eri NADRI GRADNJE – podržanoj od korumpirane Države na svim nivoima, u kontinuitetu od četvrt veka – grade najjeftiniji – a prodaju najskuplji „kvadratni metar” – u Evropi ?
Knjiga predstavlja
zbirku eseja u rasponu od 2007 do 2015 godine – pa se svaka
(od 33) priče može čitati i nezavisno. Ali najveći broj njih (čak 24) su objavljene u časopisu ARHITEKTURA – u rubrici, pod jedinstvenim nazivom i logom : „Anatomija destrukcije graditeljskog esnafa” – što dovoljno govori o narušavanju osnovnih „uzansi o gradnji”, kako se tradicionalno zovu običaji i „prakse” u zanatu i građevinarstvu – koje su „nadri investitori” rasturili – kao slon staklasku radnju. Ovako sabrane, sve priče simuliraju rendgenski snimak svih tehnika manitulacija samozvanih investitora, kojima su pljačkali sve – od prethodnog vlasnika placa, preko Države kojoj nisu plaćali ništa, do konačnih kupaca (recimo) stanova ili lokala – koji su ih u nedogled (bez ikakvih ugovora) – prinudno „kreditirali”. Knjiga ilustruje, kako su ovi profesionalni prevaranti – stvarali enormna bogatstva – prividno „ni iz čega”. Tačnije iz svih obaveza investitora u normalnoj gradnji – koje oni nisu ispunjavali – već su svu protivpravno stečenu dobit zadržavali za sebe i time zaslužili ocenu : „organizovana kriminalna grupa” i/ili „građevinska mafija” !
Sa tog stanovišta,– onog trenutka kad se pojavi nekoliko časnih (ne
korumpiranih) Javnih Tužilaca i Istražnih Sudija – (ili Saveti istih) – ova
nevelika knjižica - postaje nezamenjiv priručnik za formiranje predistražnih postupaka – dragocenih
bar kao „ček lista” pilotu kada uđe u kabinu aviona. Pilot zna da je njegov
avion, pre njegovog dolaska, pregledalo bar 10 ljudi – od flajt inženjera – do
punioca goriva, ali on svakako pod miškom nosi planšetu sa „ček listom” - u
kojoj
se nalazi sve ono što mora da proveri (čekira) – pre nego što „upali” motore.
Ova knjižica, postaje nezamenjiva – onome ko hoće da vrati red u srpsko građevinarstvo (a ne samo da naplati legalizaciju). Ko hoće da na čelo postupka gradnje vrati – GLAVU – stručnjaka, koji je objekat „izmislio” i jedini zna sve njegove „rizike” – koji jedini može (na papiru – gde je najjeftinije) da sagleda i predupredi sve „prazne hodove” mrežnog plana i nepotrebni „rastur materijala” ! Takvom javnom službeniku, Ustanovi, Instituciji – ova mala knjižica – uštedela bi nedelje, ako ne i mesece istraživanja i preliminarnih konsultacija sa veštacima ovog Zanata.
E da bi i u Srbiji
gradnja – postala (kao u celom svetu) motor (generator) rasta građevinarstva,
ali i svih ostalih
uključenih, i/ili pratećih disciplina – i/ili delova proizvodnje.
PREDGOVORA
S A D R Ž A J
P R O L O G
DIJAGNOZA STANJA
01. - „PROSVEĆENI INVESTITOR U SRBIJI XXI
VEKA”(I) – Kolarac (1)
02 . K r i t i k a – «NOSAČI PROJEKTA – DO AERODROMA I DALJE ...»
03 - K r i t i k a –«ARHITEKT U BELOM MANTILU»
04 - K r i t i k a - „KUĆA snova 12 PARI SOKOLOVA ”
05 - K r i t i k a - „ PRE NEGO ŠTO KRČAG KRENE...na
vodu? ”
06 - K r i t i k a -„ DESIGN PROJEKTA I NAOPAKO“
07 - K r i t i k a
- «ARHITEKTA SA NALIV - PEROM»
08. - L a m e n t - „NAOPAKOMETRIJA”
09 - K r i t i k a – „ RENDEROVANO CAREVO NOVO ODELO ”
–
10 - K r i t i k a - „RAZBIJENO OGLEDALO LUISA KAROLA”
11 - K r i t i k a - „ KO JE OSTAO U ŠIROKOM OTKOPU
(1) ”
12 - K r i t i k a – „KO JE OSTAO U ŠIROKOM OTKOPU (2)
F O R E N Z I K A
13 - „PROSVEĆENI INVESTITOR U SRBIJI XXI
VEKA”(II) – Kolarac (2)
14 – Tradicija - «SELJAK
KUĆU GRADI – VILE OTIMAJU »
15 - E s e j – «PRIČE
JEDNOG UČITELJA» -
16 - E s e j –
„VASKRS
MORALA I VERE U BOGA U ČOVEKU”
17 - Inspiracija
–„ SVAKOM PO ZASLUZI ”
18.-. – PORTAL A4A – „STARO
SAJMIŠTE NEMA CENU – ONO JE DRAGULJ”(
25.11.07)
19 - K r i t i k a –«SRCE
BEOGRADA U FORMALINU»
20 – blog : 1102
2011 – post - POTOPLJENA JE I POSLEDNJA NADA 25.05.2014
„NADRI
GRADNJA & MAGIJA
LEGALIZACIJE“
21 – FB komentar – „MANDATNI URBANIZAM & NADRI GRADNJA“
22 – FB komentar – ili post na blogu PRIZIV SAVESTI 1102
2011 –
„PARA STRUČNE – PARADRŽAVNE INSTITUCIJE
IGNORANATA“
23 - K r i t i k a - „KOME JOŠ TREBA ARHITEKT ?” –
ILI IZMEĐU KORBIZIJEA I „ŠEVALA(?)“ –
P R O G N O Z A
24 - – IDEALI - „ HTEO NE HTEO – IZVAN SEBE ! - Fantastika
25 – DOLE ŠKOLE - 3x3 – I. put - (2007) - „Materijal
– od kog se pravi – DOBAR ARHITEKT“
26 – MOTIVACIJA - 3x3 – II. put - (2008) - „NEMOGUĆI ŠEGRT“
27 – FANTAZIJA - 3x3 – III. put – (2009 „ SUSRED
U ROTONDI – klesarev san“
28 – ZNANJE JE SNAGA - Stari esej – 2000 - „KAD POSTAJEŠ
GAZDA“
29 – ODLUKA STRUKE - Program AUA - „MANIFEST ALIJANSE UNIKATNE ARHITEKTURE
30 – ETIKA ESNAFA - Program AUA - „INHOTEPOVA ZAKLETVA“- by M.R. ZIS 383/08 – 260608 ®)
31 – UNIKAT JE STUB - Programa rekonstrukcije MK
RS – ZIS - A-0202/12 – od 11.10.2012
„STARO SAJMIŠTE NEMA CENU – ONO JE DRAGULJ“
32 - INVESTITOR XXI
veka – „PROSVEĆENI INVESTITOR U SRBIJI XXI VEKA”(III) – Kritika
33 – DAIMONION -
„PRIZIV SAVESTI 11 02 2011” – od 27.07.2014 – pod nazivom :
„BIO SAM U ISTRI - UČIO OD
BURE”
Нема коментара:
Постави коментар