2. 2. 2021.

RANE SLUTNJE O GLOBALIZACIJI - od 1980 DO DANAS

 

ALMANAH DELOVA TEKSTA MR
O GLOBALIZMU I TEORIJI ZAVERE
OD 1980.god. – DO DANAS

VERTIKALNA UMETNOST 1980 – DKG.BEOGRADA

KA  ARHITEKTURI  DUHOVNE  VERTIKALE

Pan-istorični dualizam evropske kulture u kome, (po rima nekih istoričara) »danas sve manje znamo šta je 'umetnost, a sve više sumnjamo u nauku, želi, pritom, po svaku cenu da ih na neki način spojimo“) - privodi Modernu umetnost njenoj konnosti u znaku stvaranja dela (robe) brze potrošnosti, izlazeći time u susret efemernosti HORIZONTALNIH potreba potrača. Taj smer odvajanja od konceptualnih sadržaja, »zanatsk, dakle iskustvene i proveravane metodologije i kompleksne forme, bogaćene ornamentom (kao znamenjem a ne ukrasom), morao je, po logici koncepta dosetke, dovesti do protiv - pokreta, odnosno do reafirmacije širokog trezora antropoloških kvalifikativa (od socio-psiholkih i duhovnih, preko ritualnih i spiritualnih, do arhetipskih i transcendentalno-metafizičkih potreba), do svojevrsne obnove ljudske DUHOVNE VERTIKALE, kao sadržajnog modela i podstreka novom pristupu stvaralaštvu. Takav post - moderni stav, kao i okupljanje oko pojma VERTIKALNE UMETNOSTI, mora, čini mi se, podrazumevati bar dva aksioma, koja ću pokušati izliti i kao pretpostavku mog rada. Aksiomi su: zamena pojma isplativosti pojmom hiper-racionalnosti (dakle mudrosti); zamena homeostatskog nagona naporom ka pro - življavanju i formiranju idealnih modela, dakle ka KOSMIZACIJI, što je u smislu osvajanja svesti o kosmičkom položaju čoveka, pored ostalog, jedan od bitnih preduslova svake „duhovne harmonizacije.

Iz svog dugog rada na razmatranju modela integrisanja renesansnih utopija, orijentalnih paradigmi (kao transcendentalnih modela) i tekovina našeg civilizacijskog kruga, ovom prilikom želim da predstavim jednu svoju ekstrapolativnu grafičku rekonstrukciju Kampanelinog Civitas solis, iz 1974. godine, kao i njenu savremenu razradu: Hram blaženstva. sjedinjenja i pomirenja; paviljon duhovne i telesne komunikacije, ili, u balkanskog prevodu Rospi-Pantheon. Bitna funkcija hrama je »kvalitet života« u domenu inicijacije u ontolki totalitet LJUBAVI. Sama arhitektonska forma hrama je ustanovljena kao dvojno simetrični objekt (sledstveno renesansnoj strogosti, shvaćenoj ovde kao »urbanistička regulativa«), ali sadrži iznutra dve SPIRALE, izvedene kao dva naspramna lavirintska meandra. Crtka prezentacija je svesno reminiscentna u odnosu na nasleđe. Na taj način, i činom, i ritualno, želim da evociram i aktuelizujem artističko-scijentističku paradijastolu vremena post-moderne umetnosti, odnosno njene specifične perspektive u znaku DUHOVNE VERTIKALE - VERTIKALNE ARHITEKTURE.

Kulturni centar Beograda

Likovna galerija
05 - 18.01.1981. godine

arh. Marin Rajković

VKV zidar iluzija

 



 


1980 - DELO - KULTURA - UMETNOST

URBANIKUM – DELO_godXXVI/8_VIII.1980_Beograd_str.39 – 59

DELO_BEOGRAD_godina26_br.8_str.39 - 59

O kontinuitetu merkantilne indoktrinacije

Živimo u vremenu velike, bespoštedne materijalne afirmacije (zapada i severa) i srazmernog duhovnog siromaštva istih, dok su istok i jug bukvalno „u kolapsu“. U vremenu malih «privatnih» političkih ratova (terorizam), koje je još šezdesetih godina obeležila i kon­ceptualna umetnost kao svojevrsna intelektualna gerila. Vremenu pretvara­nja, kako je Marks nagoveštavao još krajem prošlog veka, «logike svetske privrede» u večite «zakone prirode i ljudskog razuma». To je konačna suština aksioma našeg vremena da je: POTREBA STALNOG RASTA - PREDPOSTAVKA BUDUĆEG POSTOJANJA, kao i brojnih bauk-bajki intoniranih u duhu replike da: «[...] Iako ne znamo kuda idemo, odavde možemo biti sigurni da ćemo tamo stići brzo».

Empirijska i ideološka geneza principa modernog, globalnog imperijalizma mi se čini istorijski prepoznatljivom. Prvi problem je bio distri­bucija i plasman roba u naraslim količinama, obzirom da su od jednog tre­nutka proizvođene logikom kapaciteta i finansijskog efekta, a ne potreba populacije. Prvi sistem, bio je dakle – marketing. Sa narastanjem industrijskih ka­paciteta i umnožavanjem funkcija - dolazi industrijski, odnosno tehno­loški inženjering. On je u jednoj zatečenoj strukturi i pojmu grada, uspevao manje - više vešto, racionalno i efikasno, dugo vremena da penetrira i sinhronizuje (u postojeće tkivo grada), narastajuće tehnološke kapacitete i naročito njiho­ve produžetke: sisteme nesrazmernih komunikacija, infrastrukuru, kapaci­tete organizacije i mehanizme plasmana roba, koji su davno zaboravili pija­čnu tezgu. Od neke tačke međutim, to se nije uspevalo bez novog - urba­nog inženjeringa, koji već definitivno odustaje od pojma grada, okre­ćući se: metropoli, megalopolisu, urbanoj regiji, urbanom kontinuumu, ur­banizovanom kontinentu, ekumenopolisu, ili već nekoj srodnoj opsesivnoj projekciji operacionalizacije prostora. Čini mi se da je paralelno sa ovim empirijskim poljem, tekla priprema teorijske baze za trenutak kada će mo­derni imperijalizam nesrazmeru svoje imanencije rasta po sebi i svoje osno­vne funkcije (da zadovoljii potrebe populacije) morati i ontološki da fundira.

 

Počevši od modernih «mitova» i teorija kao što su statistička, bihevioristička, brojne kibernetske i druge, (kao polja moderne «redukcioni­stičke» misli), preko svog zastrašujućeg (po razmeri) i perfektno uređenog naučnog aparata, (inspirisanog PROFITOM, kao kultom «sub spaecie aeternitatis»), a pod plaštom savremnih specijalnih ili hibridnih nauka, izgle­da da je savremeni imperijalizam svoju ontologiju uspeo da uobliči u nešto što ću ovde uslovno nazvati fiIozofijom statistike. Sama tehno­logija sa svoje strane, približavajući se stadijumu automatizacije (čime na izvestan način ovladava sobom kao sistemom u operativnom smislu) isto ta­ko perfekcionistički odlazi najdalje s onu stranu svakog humaniteta. U tom trenutku, jedini način da najnovija apologija industrijalizma - intelektu­aIni inžinjering, zadrži čoveka, (koga vidi kao «faktor koji ume - mo­že - zna ili hoće») u okviru sistema, je da ga ortodoksno isprogramira, što se postiže pre svega, uvođenjem zamenjujućeg sistema vrednosti. Tako u jed­nom svetskom sistemu vrednosti, sa globalnom otuđenom podelom rada, čija suština ostaje nadnica sve dotle, dok je pretpostavka profit, fetiš NO­VAC, postaje jedini mereći ekvivalent između rada i potrebe, u onom stepe­nu u kom je intelektualni inženjering, jedini mogući koegzistent automatizo­vanoj materijalnoj proizvodnji.

 

Onaj efekat ovakvog procesa, koji je za nas najinteresantniji je činje­nica da je prostor kao konceptualno, antropološko i empirijsko polje našeg bavljenja, upravo prvi medijum spekulacije pomenute filozofije stati­stike i njenih produžetaka. Prihvatajući ovako označenu vrednosnu struktu­ru industrijalizma, koji je diktirao i pojavu imperijaIizma grada, kakvu ilustruje sveprisutna koncentrična hijerarhizacija gradskih prostora koju pominje i Lefevr, odnosno prihvatajući industriju, ili određen tehnoIo­ški spreg kao prostorno najambivalentniji, ili kao egzistencijalno presudan faktor, mi ga u stvari priznajemo za neprikosnovenu direkciju u projek­tovanju, na račun svih drugih proizvodnih i neproizvodnih - humanih entiteta i kvaliteta, koje okuplja i treba da sinhronizuje grad. Mislim da ostaje osnovana bojazan, da na taj način planer, u stvari najefemerniju funkcionalnu logiku PROFITA, prenosi na svoj ukupan odnos prema prostoru – pripremajući tako (svesno ili ne) „globalizaciju“ !!! Uostalom ključna negacija predstojeće globalizacije – još iz sedamdesetih je da je „centar Imperije“ - Amerika  „ [...] blagoslovene zemlje ko­ja je svojoj OSREDNJOSTI podigla kip «Pobede» [...] kako lepo reče nemački pacifista Valter Hazenklever.

 

ARHITEKTONIKUM – KULTURA 44/79 – Beograd – str.135-159

O diskontinuitetu neimarske etike

Od odre­đene tačke, politička dominacija u fenomenu prostora, počinje da se uobli­čuje u ekonomsku i političku regulaciju i artikulaciju (posredstvom filosofije statistike) u formu prostora ­superstrukture, u kojoj nekadašnji POKAZATELJ smera razvoja industrijske produkcije (recimo u samoj Americi – generacija „baby – boom“  od pelena do „Ford –mustanga“ – za ciljanu grupu potrošača) – biva definitivno zamenjen statističkim UZORKOM „prosećnog potrošača“ – koji je INPERSONALAN – beskrajno multiplikabilan i izbacuje iz igre svaku proizvodnju ili uslugu namenjenu poznatom KORISNIKU  - sa svojim zahtevima !!!

U duhu poleta GLOBALNE industrijalizacije sa perspektivama serijske proizvodnje, svetsku slavu doživljava Vajmarska škola «Bauhaus» na čelu sa arhitektom Val­terom Gropiusom, škola koju Lefevr optužuje za «Iešinarenje» na smrti pojma perspektivnog prostora, kao poslednjeg čovekomernog odnosa prema prostoru je, (pod parolom «... da je arhitektura izdala svoj status ujedinjujuće umetno­sti ...», napadajući Akademiju XIX veka da je «umetnički proletarijat» uljulj­kala (u «san o geniju») iznela zastavu vere «... da je mašina moderni medijum dizajna i da hoće da postigne sklad sa njom». Postavljajući se, kako danas konstatuje italijanski arhitekta Fabio de Sanktis, kao veštački arbitar između funkcije i forme zahtevom da  «... forma mora slediti funkciju ...», dakle iz­među etike i estetike umetničkog delanja, škola Bauhaus je u periodu izmedu 1919. i 1933. uspela da stvori model arhitekture «... prilagodene njenom svetu mašina, radija i brzih automobila ...», kao što je uspela i da odgovori svom zadatku da «... obrazuje umetnike tako, da razumeju svet u kome žive i da stvore forme koje će simbolizovati taj svet ...“, kako o tome govore njeni ma­nifestni dokumenti. Međutim, pred njenim «ključevima» kao što je «Egzistenzeminimum», ili pozicija u koju je stavila umetnika kao slugu u služ­bi industrije (koji tako sledi «funkciju», ali funkciju profita) – mi danas ulažemo znatne napore da prevaziđemo - sagledivu antropošku katastrofu.

Sledeća etapa uobličavanja teze o «obliku u prostoru» čija forma mora slediti funkciju, dobila je precizan sinopsis u Atinskoj povelji donetoj 1933, sa njenih famoznih pet «odredaba»: stanovanje – rad – rekreacija - saobra­ćaj  - spomenici (!!!), koja po sebi odbacuje sve antropometrijske kriterijume, koje su vekovi (na razne naćine) smatrali merom svih stvari.

Sledi najisturenija arhitektonska figura veka, Šarl Eduar Ženere. Tim povodom, moramo se podsetiti jedne surove Čaplinove šale, finalne replike filma «Gospodin Verdu», koja glasi: «Jedno ubistvo čini ubicu, masovna ubi­stvaheroje!  Broj sve posvećuje!». Ortodoksna analogija koja bi se mogla prevesti u naše graditeljsko iskustvo glasila bi: «Jedna loša kuća je spome­nik neveštosti, a «Ozareni grad za tri miliona ljudi» (Korbizijeov) - daje arhitektu veka, koji je počeo veliku «čistku» arlitektonske forme i koji je kao jediniakt humanizacije arhitekture” ponudio «crtanja cveća na fasadi» !!! Posle vajmarskih panfleta protiv nasleđa umetničkih akademija, izgleda kao dobro smišljena šala podatak, da Korbizje nikada nije završio ni jednu arhitektonsku školu.

 

Danas živimo u vremenu u kome masa betona koja se dnevno ugradi samo u stambene objekte, verovatno premašuje ukupnu graditeljsku masu svih renesansnih gradova Italije zajedno. Živimo u vremenu za koje Milan Lojanica tvrdi da «[...] traži i plaća samo BRZINU, RUTINERSTVO i KOMBI­NATORIKU». Vremenu koje, kako kaže naš Protomajstor Bogdan Bogdanović: «[...] sve što nas okružuje, od ideja do ženske lepote, svodi na dobro probrana  opšta mesta». (kurziv M. R. - 32/34). U arhitektonskoj praksi bezmerno «klonovane» uzorke «optimalne arhitekture» pravljene po meri statističkog uzorka prosečnog potrošača, već danas (1981) prepoznajemo kao «morbidne masovne spavao­nice» kakva su sva nova naselja pa i naš Novi Beograd.

 

U stručnom jeziku, svođenje svega na dobro probrana opšta mesta se zove optimalizacija. To je kriterijum koji danas smatra sebe sposobnim, da za jedan model kaže da je pouzdano boIji! Ako sam na početku uspeo da osvetlim svoje viđenje ekonomizma pomenute filosofije statistike, kao inspiratora imperijalizma grada, koji bez mnogo obzira ruši i premešta, ako ne sve, ono bar većinu poznatih etičkih, moralnih, estetskih, filosofskih, pa od neke tačke i najširih antropoloških normi i granica, onda se za mene postavlja suštinsko pitanje: šta je to «pouzdano bolje», koje može da identifikuie takva vrednosna struktura – i za koga ?

RETORTA IDEJA – ZAMAK K. – V.Banja – 1981_str.71- 82

O alternativnim sinopsisima prevaziIaženja

Nakon „bombe“ studentskog protesta u Sorboni 1968. protiv svih vrsta birokratskih mitova, ovo nezadovoljstvo „alijenacijom čoveka“ (kako se tada govorilo) preplavilo je tokom sedamdesetih, ne kao plima, nego kao lavina ćitavu „misleću Evropu“ ! Naravno uvek sa univerzitetskim epicentrima, ali zatim i sa koncentričnim krugovima animiranja svih Instituta, većine država – kojima je osnovna svrha i bila da „kanališu razvoj“ – a ne da ga prepuste otuđenim „centrima moći“ – koji su već uveliko otpisali Planetu – i poćeli da „prodaju karte“ za beg izabranih – na Mesec – kad se ovde obogate - na ekološkoj katastrofi Planete.

 

Seća li se neko ovih priča (i novinskih naslova) iz sedamdesetih i osamdesetih ? Ova knjiga daje vrlo detaljnu argumentaciju za sve atake na resurse planete u centrima moći koji su pozicionirani u Gradovima, jer je još pre 30 godina anticipirala :

Energetsku neodrživost „ubrzanja po svaku cenu“ – ograničenost resursa koju je sjajno ilustrovao Barry Commoner u svojoj knjizi iz 1970. : „Nema beplatnog ručka u prirodi“. U sledećem delu – prikazane su „uzavrele osamdesete“ u tadašnjoj Yugoslaviji (posle Brozovog odlaska) – kada pre svih umetnici postavljaju najčešće pitanje : „Ko će platiti tu cenu rasta ?“

 

Pre navođenja tih nadasve prepoznatljivih naših današnjih dilema – koje je ova knjiga davno anticipirala – još samo par informacija o jednom ranom naporu autora ove knjige da pokaže put izlaza. Radi se naime o Diplomskom radu koji je „naivno počeo“ kao zaokruživanje ranije navedenih hipoteza (koje tada još nisu imale potvrdu). Rađen je dve godine, i odbranjen na Vidovdan 1979. godine u Beogradu sa „zastrašujućom“ elaboracijom na 30 panoa metar sa metar (studija i projekata) – 17 probnih modela i 5 reprezentativnih maketa – alternativnih rešenja – pošto je autor već bio iskusni arhitektonski maketar. Ovaj rad je u velikom procentu dao rešenja – koja su konačno ishodište ove knjige – samo na pravoj lokaciji – koja osim svega ima i „genius loci“ RAZVOJA – kakve ima malo ko u Evropi. 

Gradski centar specijalne namene

RETORTA IDEJA

„Želeo sam da markiram tačke prepoznavanja polja značenja koje pokriva projektantska metodologija, u složenim uslovima projektovanja jednog višeznačnog, pluraistički usloženog sadržajnog i prostornog programa, kakve pred nas postavljaju prostorne potre­be našeg savremenog života. Ovo je model-projekt upravo zato, što mu je primarni zadatak da ilustruje metodološku složenost projektovanja u našim naporima ka formiranju slike čovekomernog grada.

Takav koncept je uobličen u takvozvani KONCEPT SELEKTIVNE SINTEZE, koji polazi od predpostavke da je tradicionalna podela na umetni­čke oblasti i discipline neprikladna u vremenu u kome se, (kako je pomenuto) metodološka i sadržajna polja pojedinih umetničkih disciplina, a i polja umetnosti i naučnog istraživanja, sve više preklapaju. Metodološka matrica koncepta selektivne sinteze (KSS) sadrži sledeće odrednice: priča, i nje­na konkretizacija - tekst; crtež, sa svojom eksplikacijom - planom; model, koji pokriva polje značenja – do režije; i interpretacija, sa reaIizacijom, do materijalizaeije. U toj matrici je moguće identifikovati i dva ni­voa: nivo inicijacije - priča, crtež, model, interpretacija, kao i nivo konkre­tizacije - tekst, plan, režija, realizacija. Ovu metodološku matricu, međutim, ne treba shvatiti formalno, jer počiva na ideji da dobra novela može preći sve nivoe - od priče - do materijalizaeije u igri; kao što i dobar urbanistički plan, mora nositi uslovno rečeno i «inicijalnu priču», da bi konačno bio mate­rijalizovan u formi «prostora shvaćenog kao oblik».

Na mestu današnjih Velikih stepenica, koje smo identifikovali u osi Gumpove tačke 33, razvio sam raskošni «nagnuti prospekt» koga sam nazvo Gaudijevim stepeništem, sa brojnim bazenčićima i fontanama, koji se kaskadno spuštaju prema Savi. Pomen imena velikog majstora Antonija Gau­dija i Korneta, ima metaforični smisao, jer time hoću da skrenem pažnju da bi ovde, u svrhu oblikovanja ovog «stepeništa» trebalo angažovati posebna is­traživanja tradicionalnih običaja oblikovanja ovakvih prostora u etnološkom fondu naše graditeljske tradicije, onako kako je Gaudi u svoje projekte uno­sio «dušu» katalonskog tradicionalnog manira građenja.

Na mestu današnje prostrane raskrsnice ulica Pariske, Sime Markovi­ća i velikog stepeništa, konstruisana je moćna fontana, čija se «živa voda» preko Gaudijevog stepeništa spušta prema Savi i uliva u tamo postavljenu marinu, koja ujedno predstavlja stanicu Beogradskog vodenog tramvaja.

U funkciju gradskog centra specijalne namene idealno se uklopio kon­cept selektivne sinteze i na bazi njega urađena eksperimentalna kolonija. Ve­zivanje za zeleno jezgra Kalemegdana samo je jedna od komponenti humani­zacije ovog prostora, koje sam ja u pretpostavci predvideo za ovu lokaciju. Osim masa zelenila, obezbeđeni su raskošni prostori za pešačku komuni­kaciju, sa posebno analiziranim prostomo-dinamičkim efektima šetačkih pra­vaca, promenama smerova i nivoa kretanja, te stalnom eksponiranošću rasko­šnoj panorami suprotne obale Save sa Starim Sajmištem (kakvo je bilo i treba da bude). Oko «Gaudijevog stepeništa» kao ose kompozicije i glavnog vizuelnog prodora, sa severne strane se nalaze blokovi preko 120 ateljea, a sa južne Glavni centar okupljanja i Dokumentaciono-informativni centar, (DIC), koji sa­drži pohranjene sve informacije o našem civilizacijskom krugu, u obliku mi­krofilmova, biblioteke, slajdova, audio i video kaseta. (Nije bilo Interneta) J

Centar okupljanja sadrži: Reprezentativnu salu Opere i Baleta sa 600 mesta i likovnu galeriju sa simezom kretanja od 1100 metara; «Atelje 313» i Kamernu scenu sa 100 mesta čije su bine rešene u podbinskom prostoru glavne scene; kafanu i restoran sa po 100 mesta sa centralnom kuhinjom koja opslužuje obe: te ot­vorenim kamenim amfiteatrom za 500 posetilaca, koji tangira jak kaskadira­ni pešački potez, koji se od postojećeg ambijenta Kosančićevog venca spušta prema DIC., da bi se razvio u šetalište pored obale Save.

Ovaj Centar, konačno sadrži i METODOLOŠKU LABORATORIJU. Ono što u kulturolo­škom okviru grada predstavlja cela eksperimentalna kolonija, to u njoj samoj kao «mali sistem u velikom», predstavlja metodološka laboratorija, kao «retorta ideja». To je svojevrsni zanatski centar u kome su u oko 20 tačaka koncentrisani po jedan stolar sa šumarskim, odnosno bravar sa mašinskim inženjerom i sl., kao pokušaj integracije spekulativno-modelske i delatno empirijske kom­ponente, prisutnih u umetničkim delatnostima. Ovaj linijski zanatski centar ima dva pola. Okrenut prema jakoj promenadi pod kolonadom stubova za­dovoljava potrebe grada zanatskim savetima i uslugama. Unutar strukture se nalaze sale za akustičke, optičke i foto-kino eksperimente te dve prostrane univerzalne sale za opšta istraživanja. To znači da korisnici ateljea u koloniji, kao i građani, koji su u DIC formirali svoj eksperimentalni ili konceptual­ni program, u ovim eksperimentalnim prostorima mogu da animiraju raspo­ložive majstore i inženjere oko svojih programa, koji mogu bazirati na najneverovatnijim metodološkim sklopovima.

--------------------------------------------

Na bazi : Saopštenja arhitekte Marina RAJKOVIĆA – strane : 71 - 82
ZBORNIKA SAOPŠTENJA ZA «SIMPOZIJUM SINTEZE HUMANOG SAVREMENOG GRADA»
Održanog u Vrnjačkoj banji 1981 – izdavač : ZAMAK KULTURE «III knjiga o sintezi»

 

DOSIJE „X“ GRAĐEVINSKE MAFIJE – SizD – Beograd – 2018

 P R E D G O V O R

Ova knjiga ne priča o „smrti” jednog arhitekte – već o smrti – zvanja NEIMARA – po sebi (kao takvog) ! Priča o smrti čitavog jednog od najstarijih – graditeljskog Zanata. Prića o načinima na koje je GRADITELJSKI ESNAF – tokom poletnog napona industrijalizacije u XX veku, kada je i jedan Luis MAMFORD napisao knjigu  „MIT O MAŠINI” – svesno ili nesvesno – korak po korak – obesmišljavala postojanje ikakvog ARHITEKTE – za kakvog se znalo do početka novog milenijuma. Arhitekte koji je smišljao i proizvodio UNIKATNE kuće i prostore – za „poznatog korisnika” – neposrednog naručioca ! Mamfordov „Mit o mašini” pomenut je samo zato da razumemo – kako je žrtvovanje najstarije - KRALJICE svih Umetnosti – ARHITEKTURE – bilo ZALOG za magiju VELIKOG BROJA – koji kako kaže Čaplin – „...sve posvećuje”!  Naime

poslednji Čaplinov tekst u filmu „Gospodin Verdu”, koji je bio prvi tonski film u istoriji, glasi :

„ Jedno ubistvo čini ubicu – masovna ubistva – heroje ! Broj sve posvećuje !”

 

Osim toga, ova knjiga nije nikakva „optužnica” građevinske mafije – koja jeste „sahranila” i Esnaf Arhitekata – i državne građevinske fondove i najbolje male građevinske firme – što je naveća kolateralna šteta njenog delovanja. To prosto nije svrha ove knjige – jer njen autor nije ni Javni Tužilac – ni Istražni Sudija. To nije njegov posao. Zato u ovoj knjizi nema : ni jednog IZVRŠIOCA – ni jedne LOKACIJE – niti VREMENA  izvršenja velikog broja krivičnih dela. Ko se „prepozna” – ukazuje na narodnu priču o „zloj ženi” ! Ko je uzeo ovu knjigu da bi u njoj čitao prljavštine izvršilaca krivičnih dela u građevinarstu – ili poimenično blaćenje vršilaca državnih funkcija – koji se „nisu mešali u svoj posao” – takođe je pogrešio – treba da čita tabloide !

                   Osnovni smisao (cilj) ove knjige je da da preciznu sliku, kako je bilo moguće, da potpuni ignoranti, koji nemaju „pojma” o gradnji – samozvani „investitori” – u jednoj neopisivoj eri NADRI GRADNJE – podržanoj od korumpirane Države na svim nivoima, u kontinuitetu od četvrt veka – grade najjeftiniji – a prodaju najskuplji „kvadratni  metar” – u Evropi ?

                   Knjiga predstavlja zbirku eseja u rasponu od 2007 do 2015 godine – pa se svaka

(od 33) priče može čitati i nezavisno. Ali najveći broj njih (čak 24) su objavljene u časopisu ARHITEKTURA – u rubrici, pod jedinstvenim nazivom i logom : „Anatomija destrukcije graditeljskog esnafa” – što dovoljno govori o narušavanju osnovnih „uzansi o gradnji”, kako se tradicionalno zovu običaji i „prakse” u zanatu i građevinarstvu – koje su „nadri investitori” rasturili – kao slon staklasku radnju. Ovako sabrane, sve priče simuliraju rendgenski snimak svih tehnika manitulacija samozvanih investitora, kojima su pljačkali sve – od prethodnog vlasnika placa, preko Države kojoj nisu plaćali ništa, do konačnih kupaca (recimo) stanova ili lokala – koji su ih u nedogled (bez ikakvih ugovora) – prinudno „kreditirali”. Knjiga ilustruje, kako su ovi profesionalni prevaranti – stvarali enormna bogatstva – prividno „ni iz čega”. Tačnije iz svih obaveza investitora u normalnoj gradnji – koje oni nisu ispunjavali – već su svu protivpravno stečenu dobit zadržavali za sebe i time zaslužili ocenu : „organizovana kriminalna grupa” i/ili „građevinska mafija” !

Sa tog stanovišta,– onog trenutka kad se pojavi nekoliko časnih (ne korumpiranih) Javnih Tužilaca i Istražnih Sudija – (ili Saveti istih) – ova nevelika knjižica - postaje nezamenjiv priručnik za formiranje predistražnih postupaka – dragocenih bar kao „ček lista” pilotu kada uđe u kabinu aviona. Pilot zna da je njegov avion, pre njegovog dolaska, pregledalo bar 10 ljudi – od flajt inženjera – do punioca goriva, ali on svakako pod miškom nosi planšetu sa „ček listom” - u kojoj

se nalazi sve ono što mora da proveri (čekira) – pre nego što „upali” motore.

Ova knjižica, postaje nezamenjiva  – onome ko hoće da vrati red u srpsko građevinarstvo (a ne samo da naplati legalizaciju). Ko hoće da na čelo postupka gradnje vrati – GLAVU – stručnjaka, koji je objekat „izmislio” i jedini zna sve njegove „rizike” – koji jedini može (na papiru – gde je najjeftinije) da sagleda i predupredi sve „prazne hodove” mrežnog plana i nepotrebni „rastur materijala” ! Takvom javnom službeniku, Ustanovi, Instituciji – ova mala knjižica – uštedela bi nedelje, ako ne i mesece istraživanja i preliminarnih konsultacija sa veštacima ovog Zanata.

E da bi i u Srbiji gradnja – postala (kao u celom svetu) motor (generator) rasta građevinarstva,

ali i svih ostalih uključenih, i/ili pratećih disciplina – i/ili delova proizvodnje.


PREDGOVORA
  S A D R Ž A J

P R O L O G

DIJAGNOZA STANJA

 

01. -  „PROSVEĆENI INVESTITOR U SRBIJI XXI VEKA”(I) – Kolarac (1)

02 . K r i t i k a«NOSAČI PROJEKTA – DO AERODROMA I DALJE ...»

03 - K r i t i k a«ARHITEKT U BELOM MANTILU»

04 - K r i t i k a - „KUĆA snova 12 PARI SOKOLOVA ”

05 - K r i t i k a - „ PRE NEGO ŠTO KRČAG KRENE...na vodu? ”

06 - K r i t i k a -„ DESIGN PROJEKTA I NAOPAKO“

07 - K r i t i k a  - «ARHITEKTA SA NALIV - PEROM»

08. - L a m e n t  - „NAOPAKOMETRIJA”

09 - K r i t i k a – „ RENDEROVANO CAREVO NOVO ODELO ”

10 - K r i t i k a - „RAZBIJENO OGLEDALO LUISA KAROLA”

11 - K r i t i k a - „ KO JE OSTAO U ŠIROKOM OTKOPU (1) ”

12 - K r i t i k a – „KO JE OSTAO U ŠIROKOM OTKOPU (2)

 

F O R E N Z I K A

 

13 -                 „PROSVEĆENI INVESTITOR U SRBIJI XXI VEKA”(II) – Kolarac (2)

14 – Tradicija - «SELJAK KUĆU GRADI – VILE OTIMAJU »

15 - E s e j  «PRIČE JEDNOG UČITELJA» -

16 - E s e j  „VASKRS MORALA I VERE U BOGA U ČOVEKU”

17 - Inspiracija„ SVAKOM PO ZASLUZI ”

18.-. – PORTAL A4A – „STARO SAJMIŠTE  NEMA CENU – ONO JE DRAGULJ”( 25.11.07)

19 - K r i t i k a –«SRCE BEOGRADA U FORMALINU»

20 – blog : 1102 2011 – post - POTOPLJENA JE I POSLEDNJA NADA  25.05.2014

               „NADRI  GRADNJA & MAGIJA  LEGALIZACIJE“

21 – FB komentar – „MANDATNI  URBANIZAM & NADRI GRADNJA“

22 – FB komentar – ili post na blogu PRIZIV SAVESTI 1102 2011 –

               „PARA STRUČNE – PARADRŽAVNE INSTITUCIJE IGNORANATA“

23 - K r i t i k a - „KOME JOŠ TREBA ARHITEKT ?” – ILI IZMEĐU KORBIZIJEA I „ŠEVALA(?)“ –

P R O G N O Z A

 

24 - – IDEALI - „ HTEO NE HTEO – IZVAN SEBE ! - Fantastika

25 – DOLE ŠKOLE - 3x3 – I. put - (2007) - „Materijal – od kog se pravi – DOBAR ARHITEKT“

26 – MOTIVACIJA - 3x3 – II. put - (2008) - „NEMOGUĆI  ŠEGRT“

27 – FANTAZIJA - 3x3 – III. put – (2009 „ SUSRED U ROTONDI – klesarev san“

28 – ZNANJE JE SNAGA - Stari esej – 2000 - „KAD  POSTAJEŠ  GAZDA“

29 – ODLUKA STRUKE - Program AUA -  „MANIFEST ALIJANSE UNIKATNE ARHITEKTURE

30 – ETIKA ESNAFA - Program AUA - „INHOTEPOVA ZAKLETVA“- by M.R. ZIS 383/08 – 260608 ®)

31 – UNIKAT JE STUB - Programa rekonstrukcije MK RS  – ZIS -  A-0202/12 – od 11.10.2012     

                        „STARO SAJMIŠTE NEMA CENU – ONO JE DRAGULJ“

32  - INVESTITOR XXI veka„PROSVEĆENI INVESTITOR U SRBIJI XXI VEKA”(III) – Kritika

33 – DAIMONION -  „PRIZIV SAVESTI 11 02 2011” –  od 27.07.2014 – pod nazivom :

                        „BIO SAM U ISTRI  - UČIO OD  BURE

 

Нема коментара:

Постави коментар